Ali na dan vjenčanja njen brat se ipak pojavio.
Kad sam ga ugledala na vratima, sledila sam se. Mislila sam da je došao da je odvede kući i da će sve što smo mjesecima planirale propasti. Prišao mi je i tiho pitao:
„Gdje je moja sestra?“
Pokazala sam prema sobi u kojoj se spremala. Ušao je, a nekoliko minuta niko nije znao šta se dešava. Onda su se vrata otvorila i moja prijateljica je izašla uplakana, držeći brata za ruku.
Kasnije mi je ispričala šta joj je rekao.
„Nisam došao da te vratim kući. Došao sam da budem uz tebe. Znam kroz šta si prošla i neću dozvoliti da danas budeš sama.“
Iz džepa je izvadio malu kutiju. U njoj je bila narukvica njihove pokojne bake, koju je čuvao godinama.
„Baka je uvijek govorila da ovo jednog dana pripada tebi. Mislim da je danas pravi dan.“
Prijateljica ga je zagrlila i oboje su zaplakali.
Vjenčanje je održano kako su planirali. Njenih roditelja nije bilo, ali njen brat je stajao pored nje tokom cijele ceremonije.
Nekoliko mjeseci kasnije roditelji su prvi put pozvali svoju kćerku. Nisu se preko noći pomirili sa svim njenim odlukama, ali su pristali da razgovaraju.
A njen brat?
On mi je kasnije priznao da je tog dana došao sa sasvim drugačijom namjerom — ali kada je ugledao sestru u vjenčanici, shvatio je da ne želi biti još jedna osoba koja će joj okrenuti leđa.
