SVAKO VEČE JE OSTAVLJAO UPALJENO SVJETLO NA PROZORU — TEK POSLIJE 17 GODINA SAZNALA SAM KOME JE BILO NAMIJENJENO
U našoj ulici živio je starac po imenu Jovan. Bio je tih, ljubazan i uvijek sam. Nikada mu niko nije dolazio u posjetu.
Ali imao je jednu neobičnu naviku.
Svake večeri, tačno u osam sati, palio bi malu lampu na prozoru svoje dnevne sobe.
Bez obzira da li je bila zima ili ljeto, da li je padao snijeg ili grmjelo — svjetlo je uvijek gorjelo do jutra.
Jedne večeri nestalo je struje u cijelom naselju.
Pogledala sam kroz prozor i ugledala nešto neobično.
Kod Jovana je ponovo gorjelo svjetlo.
Ali ovoga puta bila je to svijeća.
Sutradan sam ga srela ispred kuće.
„Čika Jovane, zašto vam svake noći mora gorjeti svjetlo na prozoru?“
Nasmiješio se, ali nije odgovorio.
„Neko možda traži put kući“, rekao je samo.
Nisam razumjela.
Godine su prolazile.
Udala sam se, dobila sina, a Jovan je postajao sve stariji. Ipak, svake večeri u osam sati njegova lampa bi zasijala.
Jednog zimskog jutra primijetila sam da svjetlo još uvijek gori iako je već bilo skoro podne.
Nešto mi nije dalo mira.
Pokucala sam.
Niko nije otvorio.
Pozvala sam njegovog rođaka čiji sam broj imala.
Jovan je te noći mirno preminuo u snu.
Nekoliko dana kasnije pomagala sam njegovom rođaku da sredi kuću.
U ladici pored prozora pronašla sam gomilu pisama.
Sva su bila adresirana na istu osobu:
„Mom sinu Nikoli.“
Ali nijedno nije bilo poslato.
Jovanov rođak mi je tada ispričao priču koju u našem kraju gotovo niko nije znao.
Prije sedamnaest godina Jovan se strašno posvađao sa svojim jedinim sinom.
Nikola je spakovao stvari i otišao.
Na vratima mu je rekao:
„Nikada se više neću vratiti.“
Jovan mu je u bijesu odgovorio:
„Onda nemoj.“
To su bile posljednje riječi koje mu je rekao.
Već sljedećeg jutra se pokajao.
Pokušavao je pronaći sina, ali bez uspjeha. Promijenio je broj telefona, adresu i otišao u inostranstvo.
Jovan je zato svake večeri ostavljao lampu na prozoru.
Njegov sin je kao dječak, kada bi se kasno vraćao kući, uvijek govorio:
„Tata, samo ostavi svjetlo na prozoru. Onda znam da me čekaš.“
Sedamnaest godina Jovan ga je čekao.
Nakon sahrane rođak je uspio pronaći Nikolu preko jednog starog prijatelja.
Javio mu je da mu je otac preminuo.
Nikola je došao tri dana kasnije.
Stajala sam ispred svoje kuće kada se zaustavio automobil.
Iz njega je izašao muškarac od četrdesetak godina.
Nije otišao prvo na groblje.
Otišao je pred očevu kuću.
Dugo je gledao prozor.
A onda me je pitao:
„Da li je moj otac živio ovdje sve ovo vrijeme?“
„Jeste.“
Pokazao je prema lampi.
„Je li je palio?“
Odmah sam shvatila šta pita.
„Svake večeri.“
Nikola je spustio glavu.
„Sedamnaest godina?“
„Sedamnaest godina.“
Počeo je plakati.
Kasnije smo mu predali pisma.
Posljednje je Jovan napisao samo nekoliko dana prije smrti.
Na kraju je stajala jedna rečenica:
„Ako se jednog dana vratiš, a mene više ne bude, nemoj misliti da sam ugasio svjetlo zato što sam prestao da te čekam.“
Nikola je te večeri otišao na groblje.
Kada se vratio, već je bio mrak.
Mislila sam da će zaključati očevu kuću i otići.
Ali tačno u osam sati pogledala sam kroz svoj prozor.
Poslije sedamnaest godina dogodilo se nešto što nikada neću zaboraviti.
Lampa na Jovanovom prozoru ponovo se upalila.
Ovoga puta nije je upalio otac koji čeka sina.
Upalio ju je sin koji je konačno pronašao put kući.
