SVAKOG PETKA JE KUPovala DVIJE KARTE ZA AUTOBUS, ALI JE UVIJEK PUTOVALA SAMA
Godinama sam radila na autobuskoj stanici i mislila da sam vidjela sve moguće vrste putnika. Ali jedna starija žena mi je posebno privukla pažnju.
Zvala se Milena.
Svakog petka, tačno u 14:30, dolazila bi na šalter i tražila dvije karte za autobus koji je išao prema malom planinskom mjestu.
„Dvije do posljednje stanice“, govorila bi.
Uvijek bih joj pružila dvije karte.
Ali Milena bi u autobus ušla sama.
U početku nisam obraćala pažnju. Pomislila sam da je druga osoba čeka negdje usput. Međutim, vozač mi je jednom rekao:
„Ona uvijek sjedi sama. Drugu kartu stavi na sjedište pored sebe i niko ne smije tu da sjedne.“
To je trajalo mjesecima.
Jednog petka nisam izdržala.
„Gospođo Milena, mogu li nešto da vas pitam?“
Nasmiješila se.
„Znam šta ćeš pitati. Zašto kupujem dvije karte.“
Klimnula sam glavom.
Pogledala je prema autobusu.
„Za mog sina.“
Nisam znala šta da kažem.
Ispričala mi je da je njen sin Marko prije dvanaest godina otišao da radi u inostranstvo. Prije odlaska obećao joj je da će se svakog petka vraćati kući autobusom kako bi vikend proveli zajedno.
Prvih nekoliko mjeseci zaista je dolazio.
A onda je jednog četvrtka nazvao majku.
„Sutra dolazim. Kupi dvije karte za povratak u nedjelju. Vodim te sa sobom da vidiš gdje živim.“
Milena je bila presrećna.
Ali Marko tog petka nikada nije stigao.
Na putu prema autobuskoj stanici doživio je saobraćajnu nesreću.
Od tada je prošlo dvanaest godina.
„Prve godišnjice kupila sam dvije karte“, rekla je. „Nisam ni sama znala zašto. Onda sam to ponovila sljedećeg petka. I tako je ostalo.“
„Ali zašto putujete svakog petka?“
Milena je pogledala prazno sjedište pored sebe.
„Zato što smo posljednji put kad smo putovali zajedno sjedili jedno pored drugog. Dok god mogu da kupim tu kartu, imam osjećaj da još jednom idemo kući zajedno.“
Nekoliko sedmica kasnije Milena se nije pojavila.
Ni sljedećeg petka.
Ni onog poslije njega.
Pitala sam vozača zna li šta se dogodilo.
Nije znao.
A onda je jednog dana na šalter došao mladić kojeg nikada ranije nisam vidjela.
„Da li je ovdje moja baka kupovala karte svakog petka?“
Odmah sam znala.
Bio je Markov sin.
Milena je preminula nekoliko dana ranije.
Mladić mi je pružio kovertu.
„Baka je rekla da ovo dam ženi koja joj je godinama prodavala dvije karte.“
Otvorila sam je tek kada sam ostala sama.
Unutra je bila jedna stara autobuska karta i kratka poruka:
„Hvala ti što me nikada nisi pitala zašto mi trebaju dvije karte dok nisam bila spremna da ispričam. Ljudi ponekad ne putuju tamo gdje piše na karti. Neki samo pokušavaju još malo da ostanu uz one koje su izgubili.“
Mislila sam da je to kraj.
Ali sljedećeg petka, tačno u 14:30, Markov sin ponovo je stao pred moj šalter.
Izvadio je novac i rekao:
„Molim vas, dvije karte do posljednje stanice.“
Pogledala sam ga zbunjeno.
„Dvije?“
Nasmiješio se kroz suze.
„Jedna je za mene. A druga je za baku. Mislim da je red da je neko konačno odvede kući.“
