SVAKOG MJESECA JE SLALA 50 MARAKA NA ISTU ADRESU — NAKON NJENE SMRTI OTKRILI SMO KOME JE NOVAC STIZAO
Moja majka Vera bila je žena koja nikada nije imala mnogo novca. Radila je skoro četrdeset godina kao prodavačica, štedjela na svemu i uvijek govorila da čovjeku ne treba mnogo da bi bio srećan.
Ipak, imala je jednu naviku koju niko u porodici nije razumio.
Svakog prvog ponedjeljka u mjesecu odlazila bi u poštu.
Bez obzira na kišu, snijeg ili bolest.
Jednom sam je pitala šta tamo radi.
„Plaćam nešto“, kratko je odgovorila.
Nikada nisam dalje zapitkivala.
Godine su prolazile.
Kada je majka napunila sedamdeset četiri godine, zdravlje joj je oslabilo. Jednog jutra pozvala me i zamolila za neobičnu uslugu.
„Ako ja sljedećeg mjeseca ne budem mogla otići u poštu, u ladici imaš kovertu. Molim te, pošalji je.“
„Kome?“
„Vidjećeš adresu.“
Nekoliko sedmica kasnije majka je preminula.
Dok smo brat i ja sređivali njene stvari, sjetila sam se koverte.
Pronašla sam je u posljednjoj ladici starog ormara.
Unutra je bilo 50 maraka.
Na papiriću je pisalo ime čovjeka kojeg nikada nisam čula:
Milan Petrović.
Ispod je bila adresa malog sela udaljenog više od stotinu kilometara.
Pitala sam brata poznaje li ga.
Odmahnuo je glavom.
Tada smo pronašli nešto još čudnije.
U kutiji pored koverte nalazilo se više od stotinu potvrda iz pošte.
Majka je tom čovjeku slala novac skoro dvanaest godina.
Nismo mogli izdržati radoznalost.
Narednog vikenda sjeli smo u automobil i otišli na adresu.
Očekivali smo veliku kuću.
Umjesto toga pronašli smo malu, trošnu kućicu na kraju sela.
Pokucala sam.
Vrata je otvorio stariji čovjek oslonjen na štap.
„Tražimo Milana Petrovića.“
„Ja sam.“
Rekla sam mu da smo Verina djeca.
Čovjeku je štap skoro ispao iz ruke.
„Vera… je li dobro?“
Kada sam mu rekla da je preminula, sjeo je na stolicu i zaplakao.
Poslije nekoliko minuta otišao je u drugu sobu i vratio se noseći staru fotografiju.
Na njoj je bila moja majka kao djevojka.
Pored nje je stajao dječak od možda deset godina.
„Ko je ovo?“, pitala sam.
Milan je pokazao dječaka.
„Ja.“
A onda nam je ispričao priču koju majka nikada nije spomenula.
Kada je imala devetnaest godina, Vera je svakog jutra autobusom išla na posao.
Jednog zimskog dana na stanici je primijetila promrzlog dječaka.
Bio je to Milan.
Otac mu je umro, majka bila teško bolesna, a on je često odlazio u školu bez doručka.
Vera mu je počela donositi sendvič.
Kasnije bi njegovoj majci krišom ostavljala nešto hrane i novca.
Nakon nekoliko godina porodica se odselila i izgubili su kontakt.
Skoro četrdeset godina kasnije slučajno su se ponovo sreli.
Milan je tada već bio bolestan i živio je od veoma male penzije.
Vera mu je od tog trenutka svakog mjeseca slala 50 maraka.
„Zašto nam nikada nije rekla?“, pitala sam.
Milan se nasmiješio kroz suze.
„Jednom sam je pitao isto. Rekla je: ‘Ako pričaš svima da si nekome pomogao, onda dio dobrote radiš zbog sebe.’“
Prije nego što smo krenuli, predala sam mu posljednju kovertu koju je majka pripremila.
Nije htio da je uzme.
„Vere više nema. Ne treba.“
Stavila sam mu kovertu na sto.
„Ona je željela da je dobijete.“
Otvorio ju je.
Ali unutra, pored 50 maraka, nalazio se mali presavijen papirić koji ranije nisam primijetila.
Milan ga je pročitao.
Zatim ga je pružio meni.
Majčinim rukopisom bilo je napisano:
„Milane, ako ovu poruku čita neko drugi umjesto mene, znači da više nisam mogla doći do pošte. Nemoj biti tužan. Jednog zimskog jutra mislila sam da samo hranim gladnog dječaka. Nisam znala da ću tog dana dobiti prijatelja za cijeli život.“
Brat i ja smo cijelim putem kući ćutali.
A prvog ponedjeljka narednog mjeseca uradila sam nešto što majka nikada nije tražila od mene.
Otišla sam u poštu.
U kovertu sam stavila 50 maraka.
Na nju napisala Milanovu adresu.
I prvi put sam razumjela zašto je majka skoro dvanaest godina govorila:
„Prvog ponedjeljka imam nešto važno da završim.“
