„Beba možda jeste tvoja. Ali nisam te pozvao da te to pitam.“ Sjedio je preko puta mene i vrtio burmu između prstiju. Pokušao sam da progovorim, ali je podigao ruku. Prvi put u životu nisam znao kako da ga pogledam.
Njegova žena mu je prethodne večeri sve priznala. Rekla mu je i koliko je trajalo, i gdje smo se nalazili, i da sam joj obećavao kako ću ja razgovarati s njim. To posljednje bilo je tačno. Obećavao sam samo da bih dobio još vremena i odgodio trenutak u kojem više ne mogu da glumim dobrog prijatelja.
„Pozvao sam te da prestaneš da se skrivaš iza mene“, rekao je. „Ako si otac, ponašaćeš se kao otac. Ako nisi, ono što ste uradili neće zato postati manje.“ Nisam čuo prijetnju. Čuo sam čovjeka koji pokušava da zadrži glas mirnim jer mu se čitav život upravo raspao.
Razdvojili su se prije porođaja. Ona je otišla kod sestre. Pokušali smo da razgovaramo o zajedničkom životu, ali bez tajnih poruka i ukradenih susreta ostali smo dvoje ljudi koji nisu vjerovali jedno drugom. Svako kašnjenje bilo je sumnjivo. Svaki okrenuti telefon podsjećao nas je na početak naše veze.
Poslije rođenja djeteta test je pokazao da sam otac. Preuzeo sam svoj dio brige i troškova, ali nas dvoje nismo ostali zajedno. Učio sam da presvlačim bebu i pravim raspored dolazaka. Bilo me je sramota kad god bih poželio da se požalim na umor. Sve odluke koje su nas dovele dotle donosio sam svojom voljom.
Bivšeg prijatelja sreo sam godinu kasnije u prodavnici. Bio sam s kćerkom u kolicima. Zastao je, pogledao je i rekao da je lijepa. Pomislio sam da je to možda početak oproštaja, pa sam krenuo da mu se obraćam kao ranije. Zaustavio me je: „Njoj želim sve dobro. Nas dvojica nemamo više o čemu.“ Otišao je prema kasi. Nisam ga pratio. Kćerka je pružila ruku prema meni i ja sam je podigao. Ona nije bila kriva ni za šta. To je bio jedini dio te priče koji nisam smio ponovo da pokvarim.
