Mehmed je sutradan rano ujutro, prije nego što se iko probudio, uzeo staru kofer-trubu iz ormara. Nije se osvrtao. Prošao je kroz tiho dvorište i uputio se u grad, do stare brijačnice u kojoj se okupljao stari meraklijski svijet, znajući da tamo dolazi čovjek koji godinama otkupljuje stare antikvitete i muzičke instrumente.
Kada je ušao, u prostoriji je zavladao muk. Mehmed je tiho spustio kofer na sto, otkopčao kopče i izvadio izgrebani mesingani instrument koji je mirisao na minula vremena. Kupac je prešao prstima po istrošenom ventilu, svjestan vrijednosti koju truba ima, ne samo kao predmet, nego kao simbol jednog vremena. Dogovor je sklopljen brzo, bez suvišnih riječi. Mehmed je u džep stavio kovertu s novcem, a trubu je posljednji put pomilovao pogledom prije nego što se okrenuo i izašao u maglovito jutro.
Zahvaljujući tom novcu, Harisova operacija je uspješno obavljena u renomiranoj klinici, a dječak je iz mjeseca u mjesec vraćao oštrinu svog vida.
Dvadeset godina kasnije, pred istom tom kućom, održavalo se veliko slavlje — Harisova svadba. Mladić, sada već stasao i uspješan čovjek, odlučio je da supruzi i gostima priredi iznenađenje koje niko nije očekivao. Tokom veselja, iz automobila je iznio staru, restauriranu kofer-trubu koju je tajno otkupio od kolekcionara, mjesecima tragajući za njom po cijeloj zemlji.
Kada je prišao dedi Mehmedu i pružio mu kofer, starac je zanijemio. Suze su same potekle niz izborano lice dok je otvarao poklopac i ugledao svoju staru pratilju. U tom trenutku, cijelo dvorište je utihnulo, a Mehmed je podigao trubu usnama i zasvirao onaj isti stari, duboki ton koji je probudio uspomene, radost i suze svih prisutnih, dokazujući da neke ljubavi, baš kao ni pravi tragovi duše, nikada ne blijede.
