…„Čekam onog dječaka sa crvenom loptom.“ Zaledila sam se. U parku nije bilo dječaka, samo nekoliko starijih ljudi na klupama. Pomislila sam da joj se stanje pogoršalo i odmah pozvala majku. Sestra je, međutim, uporno pokazivala prema velikom drvetu i ponavljala da je dječak maloprije bio tamo.
Narednih dana počela je izgovarati još sitnih rečenica. Nije znala naše ime, ali je prepoznavala zvuk starog porodičnog sata i melodiju koju joj je majka pjevala dok smo bile djeca. Ljekari su govorili da se sjećanja mogu vraćati nepovezano i da ne smijemo vršiti pritisak. Zato je niko više nije pitao za dječaka.
Jednog popodneva majka je iz podruma donijela kutiju sa starim fotografijama. Sestra ih je dugo pregledala bez reakcije, a onda je izvukla jednu izblijedjelu sliku. Na njoj smo nas dvije bile u parku s dječakom koji je držao crvenu loptu. Bio je to naš mlađi brat Marko, koji je preminuo kada je imao šest godina. Nesreća se dogodila prije nego što sam se ja rodila, pa sam ga znala samo sa nekoliko fotografija.
Sestra je prstom dodirnula njegovo lice i prvi put izgovorila njegovo ime. Majka je briznula u plač. Shvatili smo da njeno prvo vraćeno sjećanje nije bilo na nas niti na saobraćajnu nesreću, nego na brata kojeg je posljednji put vidjela baš u tom parku.
Od tog dana oporavak je krenuo brže. Naučila je ponovo čitati, samostalno hodati i pripremati jednostavne obroke. Neka sjećanja se nikada nisu vratila, uključujući nekoliko godina prije nezgode. Morali smo prihvatiti da se dio stare nje izgubio zauvijek.
Ipak, nakon skoro tri godine vratila se kući. Prvog jutra otišla je do prozora i dugo gledala isto drvo. Pitala sam je da li ponovo vidi Marka. Nasmiješila se i rekla: „Ne vidim ga. Sada ga se sjećam.“ Ta razlika možda zvuči mala, ali nama je značila sve. Dječak s crvenom loptom bio je prvo svjetlo koje ju je iz potpune tame dovelo nazad do porodice.
