U BIBLIOTECI SAM POSLIJE 43 GODINE UZELA ISTU KNJIGU – NA STRANICI 214 ČEKALA ME PORUKA NAPISANA MENI
Biblioteka u mom rodnom gradu skoro se nije promijenila.
Jednog popodneva ušla sam samo da skratim vrijeme prije pregleda kod ljekara.
Na polici sam ugledala roman koji sam obožavala kao djevojka.
Uzela sam stari primjerak.
Na stranici 214 nešto je ispalo.
Bio je to presavijen papirić.
Na njemu je pisalo moje djevojačko ime.
Poruka je glasila:
„Ako ovo ikada pročitaš, pitaj bibliotekarku ko ovu knjigu uzima svakog 17. maja.“
Ispod je bio datum od prije 43 godine.
Odmah sam se sjetila jednog mladića iz srednje škole.
Nismo bili u vezi. Bili smo bliski prijatelji koji su mjesecima razgovarali o knjigama, muzici i planovima.
Sedamnaesti maj bio je dan kada smo se posljednji put vidjeli prije nego što se njegova porodica iznenada preselila.
Nikada mi nije rekao da odlaze.
Bibliotekarka je bila mnogo mlađa od mene i nije znala ništa o tome.
Ipak, zainteresovala se.
U arhivi su još postojali stari kartoni zaduženja.
Na kartonu te knjige isto ime pojavljivalo se mnogo puta.
Njegovo.
Gotovo svake godine oko 17. maja.
Posljednje zaduženje bilo je prije samo nekoliko mjeseci.
Nisam mogla vjerovati.
Ostavila sam bibliotekarki svoj broj i zamolila je da ga ne daje nikome bez pristanka, ali da, ako se čovjek ponovo pojavi, može njemu prenijeti da sam pronašla poruku.
Tri sedmice kasnije zazvonio mi je telefon.
Bio je to on.
Živio je u drugom gradu, ali je jednom godišnje dolazio posjetiti sestru.
Knjigu je uzimao iz navike.
Zašto mi nikada nije poslao poruku direktno?
Kada se preselio, poslao mi je pismo na staru adresu. Nikada nije dobio odgovor.
Godinu kasnije došao je u biblioteku i ostavio papirić u knjizi koju smo oboje voljeli.
Mislio je da ću je možda uzeti.
Nisam.
Nekoliko godina kasnije život je krenuo dalje. Oboje smo se vjenčali i dobili porodice.
Poruku nije više smatrao pozivom na ljubavnu priču.
Ali kada bi došao u grad, uzimao bi knjigu i provjeravao da li je papirić još unutra.
Bio je.
Pitala sam kako je preživio toliko godina.
Rekao je da ga je jednom bibliotekarka pronašla i vratila između stranica jer je mislila da je nečija oznaka za knjigu.
Kasnije je postao dio primjerka koji gotovo niko nije uzimao.
Sreli smo se na kafi.
Nije bilo filmskog nastavka stare ljubavi.
Oboje smo imali živote koje smo voljeli i ljude koje smo izgubili ili sa kojima smo ostali.
Razgovarali smo kao dvoje ljudi koji su otvorili prozor prema vlastitoj mladosti.
Najviše me dirnulo što je cijela priča mogla zauvijek ostati između stranica.
Da tog dana nisam imala sat vremena viška, nikada ne bih uzela knjigu.
Papirić sada čuvam kod sebe.
Biblioteci sam vratila roman.
Na stranici 214 više nema poruke.
Ali kada prođem pored te police, uvijek pomislim koliko neobičnih priča možda još mirno stoji među knjigama, čekajući da ih neko slučajno otvori.
