Kada sam ugledao posljednju fotografiju, srce mi je gotovo stalo. Na njoj sam bio ja, kako tog jutra izlazim iz svoje kuće. Fotografija je bila snimljena iz automobila parkiranog preko puta.
Ruke su mi se tresle dok sam pregledao ostale slike. Bilo je tu sedam djevojaka, različitih godina, a ispod svake fotografije pisali su ime i datum nestanka.
Ali na poleđini moje fotografije nalazila se poruka ispisana crvenim slovima:
„OSMA ŽRTVA NEĆE BITI DJEVOJKA. OVOGA PUTA TI BIRAŠ KO ĆE PREŽIVJETI!“
Odmah sam pozvao policiju, ali prije nego što sam uspio objasniti gdje se nalazim, začuo sam korake iza automobila.
U retrovizoru sam ugledao visokog muškarca u crnoj jakni. Stajao je nekoliko metara iza taksija i nepomično me posmatrao.
Pokušao sam upaliti motor, ali automobil nije reagovao.
Tada mi je zazvonio telefon.
Na ekranu je pisalo: SUPRUGA.
Javio sam se, ali umjesto njenog glasa začuo sam muški šapat.
„Ako želiš ponovo vidjeti ženu i kćerku, izađi iz automobila i kreni prema kući.“
Osjetio sam kako mi se krv ledi u žilama.
„Ko si ti? Šta si im uradio?!“
„Imaš pet minuta. I nemoj pokušavati biti heroj.“
Veza se prekinula.
Izašao sam iz taksija i polako krenuo šumskim putem. Svaki korak bio je teži od prethodnog. Nakon nekoliko minuta ugledao sam staru kuću sa razbijenim prozorima.
Vrata su bila odškrinuta.
Kada sam ušao, zatekao sam ženu koja mi je dala 500 evra. Sjedila je na stolici, vezanih ruku, s krvavom ogrebotinom na čelu.
„BJEŽI!“, povikala je čim me ugledala.
Ali bilo je kasno.
Iza mene su se vrata zalupila.
Iz mraka je izašao muškarac sa kapuljačom. Polako ju je skinuo, a ja sam ostao bez daha.
Bio je to moj rođeni brat, kojeg nisam vidio skoro petnaest godina!
„Marko?! Šta ti radiš ovdje?“
Nasmijao se i prišao mi.
„Znaš li koliko sam dugo čekao ovaj trenutak? Petnaest godina sam živio s posljedicama onoga što si uradio.“
Nisam razumio o čemu govori.
„Nikada ti ništa nisam uradio!“
Tada je izvadio staru fotografiju na kojoj smo bili nas dvojica i jedna djevojka.
Prepoznao sam je istog trenutka.
Bila je to Ana, moja prva ljubav, koja je nestala prije petnaest godina.
„Sjećaš li se nje?“, upitao je brat.
„Naravno da se sjećam. Cijeli grad ju je tražio!“
Brat se približio i šapnuo:
„A znaš li ko je posljednji razgovarao s njom prije nestanka?“
Nisam stigao odgovoriti.
Žena koja je sjedila vezana podigla je glavu i izgovorila:
„Ja sam Ana.“
Pogledao sam je pažljivije. Godine su joj promijenile lice, ali oči su bile iste.
„Bože moj… Ana?! Mislio sam da si mrtva!“
Počela je plakati.
„Nisam nestala svojom voljom. Neko me je držao zatvorenu svih ovih godina. A tvoj brat nije čovjek koji me je oteo. On je pokušavao da me pronađe.“
Zbunjeno sam se okrenuo prema Marku.
„Zašto si me onda doveo ovdje? Zašto si prijetio mojoj porodici?“
Brat je spustio pogled.
„Zato što nas neko posmatra. Morao sam učiniti da izgleda kao da si upao u zamku.“
Zatim je pokazao prema maloj kameri u uglu sobe.
„Čovjek koji stoji iza nestanaka svih sedam djevojaka upravo nas gleda.“
U tom trenutku začuo se zvuk otključavanja vrata.
U prostoriju je ušao stariji muškarac, noseći crnu torbu.
Kada je podigao glavu, osjetio sam kako mi se noge odsijecaju.
Bio je to policijski inspektor koji je prije petnaest godina vodio istragu o Aninom nestanku!
Pogledao nas je i hladno rekao:
„Mislili ste da ćete me konačno razotkriti? Napravili ste veliku grešku.“
A onda je iz torbe izvadio još jednu fotografiju.
Na njoj su bile moja supruga i kćerka, ali nisu bile same.
Pored njih je stajala osoba koju sam svakodnevno viđao i kojoj sam vjerovao više nego rođenom bratu.
Kada sam shvatio ko je ta osoba, postalo mi je jasno da je cijeli moj život posljednjih petnaest godina bio jedna ogromna laž…
