Iza vrata nije bilo ukradenog nakita ni gomile stvari koje je svekrva prijavljivala. Bila je to mala soba pretvorena u radionicu: šivaća mašina, kutije konca i desetine dječijih haljinica uredno složenih po veličini. Na stolu je stajala sveska s imenima i datumima. Među njima sam pronašla i ime svoje kćerke, iako ona nikad nije upoznala tu ženu.
U tom trenutku iza mene se pojavila snaja. Nije vikala što sam ušla. Sjela je i rekla da je rezervne ključeve dobila od svekrve prije skoro godinu dana. Starica se plašila da će porodica misliti kako je postala senilna ako sazna da noću ne spava i šije za djecu u sigurnoj kući. Zato je od svakog posla pravila malu tajnu. Kad bi joj nestao komad platna ili dugme, optuživala je ukućane, pa se sljedećeg dana sjetila gdje ga je ostavila.
Pitala sam zašto je snaja to skrivala od mene. Iz ladice je izvadila još jednu svesku, ovog puta medicinsku. Svekrva je već mjesecima išla na preglede. Zaboravljanje nije bilo gluma, ali se plašila da će joj sin oduzeti ključeve i prodati stan ako mu kaže. Snaja ju je vozila doktoru, donosila lijekove i obećala da će joj pomagati dok god može živjeti samostalno. Zato me je zamolila da ne ulazim: u sobi su bili i nalazi koje starica još nije bila spremna pokazati.
Sutradan sam otišla kod svekrve. Rekla sam joj da sam vidjela haljinice, a za nalaze nisam spominjala ništa dok sama nije započela razgovor. Priznala je da je svjesna promjena i da je već dogovorila naredni pregled. Najviše se bojala da će je svi odjednom početi tretirati kao dijete. Obećala sam da ćemo plan napraviti zajedno, uz ljekara, i da se odluke neće donositi iza njenih leđa.
Kada je sin kasnije čuo istinu, prvo je pogledao snaju i rekao da mu je mogla vjerovati. Ona mu je odgovorila da je povjerenje počinjalo time da sasluša majku. Ključeve smo vratili na mjesto. Na vrata radionice svekrva je sama stavila natpis sa svojim imenom, ponosna na ono što još može raditi.
