Iz banke sam zatražila zapis o transakcijama i termin za razgovor sa službenicom. Snaja je došla sa mnom. Na snimku ulaza vidjele smo je kako prilazi šalteru s mojim sinom. On je nosio fasciklu s mojim papirima. Snaja je platila račun za struju, a on je nekoliko minuta kasnije otišao do drugog šaltera. Do tada sam bila sigurna da je ona trošila moj novac; sada više nisam znala šta da mislim.
Službenica nam je objasnila da je podignut iznos na osnovu ovlaštenja koje sam potpisala prije dvije godine, kad sam poslije operacije zamolila sina da mi kupuje lijekove. Zaboravila sam da ovlaštenje još važi. On je nekoliko puta podizao manje iznose, a posljednjeg mjeseca gotovo sve što je ostalo. Pokazali su mi tačne datume i dokumente. Bilo je bolno vidjeti potpis koji sam mu nekad dala iz potpunog povjerenja.
Kad smo ga suočile s tim, rekao je da je pozajmio novac kako bi vratio dug nakon propalog pokušaja da pokrene posao. Snaji nije rekao ništa. Njoj je tvrdio da mu bivši poslodavac kasni s platom i da uskoro počinje novi posao; meni je govorio da ona dobro zarađuje i da im ne treba pomoć. Obje smo ponavljale njegove rečenice dok nije shvatio da više ne može igrati jednu protiv druge.
Tražila sam da istog dana odemo u banku i ukinemo ovlaštenje. Sin je pristao. Napravili smo pisani plan vraćanja novca, s iznosima i rokovima koje može realno ispuniti. Rekla sam mu da mi nije najteže što je bio u problemu, nego što mi je uzeo pravo da sama odlučim hoću li mu pomoći. Snaja nije obećala da će mu oprostiti; rekla je da prvo mora saznati postoje li još dugovi za koje ne zna.
Na izlazu iz banke uhvatila me je pod ruku. Mjesecima smo jedna o drugoj slušale samo ono što je on birao da nam kaže. Tog dana smo razmijenile brojeve telefona i dogovorile da ubuduće razgovaramo direktno. Novac nije odmah vraćen, a povjerenje još sporije. Ipak, prvi put smo obje znale gdje stojimo.
