Na vratima susjedne kancelarije stajala je žena koju nije vidio skoro petnaest godina. Bila je to njegova majka, koju je nekada izbacio iz kuće jer ga je, kako je govorio, brukala pred bogatim prijateljima.
„Mama?! Šta ti radiš ovdje?“ promucao je.
Starica ga je pogledala bez osmijeha.
„Došla sam da vidim čovjeka zbog kojeg sam ostala bez sina.“
Okrenuo se prema meni.
„Ti si ovo namjestila!“
„Jesam“, odgovorila sam. „Ali ne zbog osvete. Htjela sam da čuješ istinu.“
Njegova majka prišla je stolu i spustila staru, izblijedjelu fotografiju. Na njoj smo bile nas dvije, ispred zgrade u kojoj sam nekada čistila kancelarije.
„Sjećaš li se koliko si je ponižavao?“ upitala ga je. „A znaš li ko mi je plaćao lijekove kada si ti prestao da me obilaziš?“
Ćutao je.
„Ona! Djevojka koju si nazvao običnom spremačicom!“
Vidjela sam kako mu se lice mijenja.
Poslije našeg raskida njegova majka me je jednom srela ispred apoteke. Plakala je jer nije imala dovoljno novca za terapiju. Pomogla sam joj, a kasnije smo ostale u kontaktu.
U međuvremenu sam završila kurseve računovodstva, zaposlila se u maloj firmi i godinama štedjela. Kada je vlasnik odlazio u penziju, ponudila sam mu da postepeno otkupim posao. Deset godina kasnije imala sam uspješnu kompaniju.
„A ti?“ upitala sam bivšeg vjerenika. „Šta se dogodilo s bogatom suprugom?“
Spustio je pogled.
„Razveli smo se. Njen otac me otpustio. Ostao sam bez svega.“
Tada je njegova majka izgovorila nešto što me potpuno zateklo.
„Nije ti rekao da je prije šest mjeseci prodao moj stan da bi vratio svoje dugove.“
Pogledala sam ga zaprepašteno.
„Prodao si majčin stan?!“
„Imao sam njenu punomoć“, promrmljao je.
Starica je zaplakala.
„Rekao mi je da potpisujem papire za renoviranje!“
Izvadila sam telefon i pozvala advokata s kojim je moja firma sarađivala.
„Ovo više nije razgovor za posao“, rekla sam.
Bivši vjerenik je kleknuo pred majku i počeo da je moli za oproštaj. Ona se odmakla.
„Ne tražim tvoje suze. Hoću da mi vratiš ono što si uzeo.“
Narednih sedmica pomogla sam joj da prikupi dokumentaciju i pokrene postupak. Privremeno je stanovala kod svoje sestre.
On mi je još nekoliko puta pisao, tražeći posao i novu priliku. Nisam odgovorila.
Tri mjeseca kasnije srela sam njegovu majku. Zagrlila me i rekla:
„Znaš li šta me najviše boli? Nije to što sam ostala bez stana, nego što sam odgojila sina koji ljude mjeri novcem.“
A onda me pogledala i dodala:
„On je nekada imao djevojku koja bi s njim dijelila posljednju koru hljeba. Ostavio ju je jer nije imala diplomu.“
Nas dvije smo zaplakale.
Nekada me je bilo sramota što čistim tuđe kancelarije. Danas znam da nijedan pošten posao nije poniženje. Poniženje je kada čovjek zbog novca izgubi obraz, porodicu i sve one koji su ga iskreno voljeli.
