Notar je pročitao bilješku naglas, a brat je sve vrijeme gledao u prozor. Ujna je navela datume isplata i iznose novca koji su nestajali s njenog računa. Svaki put joj je govorio da plaća račune i kupuje lijekove, ali je dio novca prebacivao sebi. Mene je molila da joj ne protivrječim dok ne provjeri sve izvode i da nikome ne spominjem sumnje.
Mislila sam da će brat barem tada priznati šta je uradio. Umjesto toga, ustao je i počeo vikati da je ujna bila zaboravna i da joj nisam smjela vjerovati. Notar mu je mirno pokazao potvrde banke i zapisnik razgovora s ujninim ljekarom, napravljen dok je još bila potpuno prisebna. Brat je sjeo i prvi put nije imao odgovor.
Onda smo saznali nešto još teže. Dio novca nije trošio na sebe, nego na liječenje svoje kćerke, za koje nam nikada nije rekao. Djevojčica je mjesecima odlazila u drugu bolnicu, a on je tvrdio da je kod rodbine. Bio je očajan i nije znao kako tražiti pomoć. Ali ni to nije moglo opravdati što je krao i mene pokušao predstaviti kao lopova.
Ujna je sve to znala. U bilješci je napisala da želi vratiti izgubljeni novac, ali ne i kazniti dijete koje nema nikakve veze s očevim postupcima. Ostavila je manji dio ušteđevine za djevojčicino liječenje, pod nadzorom nezavisnog staratelja, a stan je namijenila prodaji kako bi se podmirili preostali dugovi i podijelio ostatak prema njenim željama.
Na izlasku iz kancelarije brat me uhvatio za rukav i zamolio da mu oprostim. Rekla sam da ću pomoći njegovoj kćerki koliko mogu, ali da to ne znači da ću prešutjeti njegove postupke. Prvi put sam postavila granicu koju je ujna uvijek odgađala. Da li biste pomogli bratu koji vas je javno ponizio, kada biste znali da njegovo dijete zaista treba pomoć?
