Broj iz mantila pripadao je čovjeku po imenu Vuk, nekadašnjem očevom pomoćniku. Kada sam ga pozvala, nije me pitao ko sam. Samo je rekao da zaključam radionicu i da ne govorim nikome šta sam pronašla. Za pola sata stajao je pred vratima, blijed i mokar od kiše. Čim je ugledao crvenu kutiju, sjeo je na očevu stolicu kao da su mu noge otkazale.
Ispričao mi je da su prije pet godina popravljali kamion koji je pripadao čovjeku poznatom po prevarama. U skrivenoj pregradi našli su svesku sa imenima radnika kojima nikada nije isplaćena zarada. Među njima je bio i moj pokojni stric, za kojeg smo vjerovali da je otišao u inostranstvo i zaboravio porodicu. Otac je svesku sakrio, a vlasnik kamiona počeo je da mu prijeti.
U kutiji nisu bili samo papiri. Na dnu je ležala mala memorijska kartica i fotografija strica ispred radionice, snimljena svega mjesec dana ranije. Vuk je spustio pogled i priznao da stric nije nestao. Živio je pod drugim imenom i potajno pomagao ocu da prikupi dokaze protiv čovjeka koji ih je ucjenjivao.
Pitala sam za pismo datirano poslije sahrane. Vuk mi je tada pokazao snimak nadzorne kamere: on je dvije noći nakon očeve smrti ušao u radionicu i ostavio pismo, po očevom ranijem nalogu. A radio? Njegov glas snimljen na kaseti puštao se preko malog tajmera sakrivenog iza police. Otac je tako osmislio način da me natjera da potražim kutiju ako Vuk ne uspije da mi priđe.
Najviše me slomilo kada sam među papirima pronašla očevu poruku: „Nisam se plašio smrti, nego da ćeš misliti da sam bio kukavica.“ Dok smo izlazili iz radionice, zazvonio je Vukov telefon. Na ekranu se pojavilo stričevo ime. Živ čovjek kojeg sam godinama oplakivala želio je da me vidi. Da li biste mogli oprostiti porodici koja je skrivala istinu da bi vas zaštitila?
