Na recepciji su mi rekli da je brat još u operacionoj sali i da niko u tom trenutku ne može da mi kaže kako će se završiti. Kao da mi je neko izmakao tlo pod nogama. Sjeo sam na hladnu metalnu stolicu, još u radnoj uniformi, i prvi put tog dana pogledao telefon. Imao sam desetak propuštenih poziva od poslovođe. Nisam imao snage da mu se javim.
Poslije skoro dva sata izašao je doktor. Rekao je da je operacija završena, da je brat preživio, ali da su naredna 24 sata presudna. Samo sam spustio glavu i zaplakao. U tom trenutku mi nije bilo važno ni hoću li sutra imati posao, ni kako ću platiti račune. Važno mi je bilo samo da se moj brat probudi.
Ujutro sam ipak nazvao poslovođu. Očekivao sam otkaz. Umjesto toga, rekao mi je da odmah dođem u firmu kada budem mogao. Kad sam se pojavio, na stolu me je čekao papir. Bio sam siguran da je otkaz, ali na njemu je pisalo da mi je odobreno sedam dana plaćenog odsustva. Poslovođa je samo rekao: „Sinoć sam bio ljut. Onda sam saznao šta se dogodilo.“
Mislio sam da je to kraj iznenađenjima, ali nije bio. Kolege iz treće smjene skupile su novac i ostavile kovertu za troškove liječenja. Među njima je bio i čovjek s kojim se mjesecima nisam slagao. Upravo je on dao najveći dio.
Tri dana kasnije brat je otvorio oči. Prvo što je tiho pitao bilo je jesam li došao odmah kada su me zvali. Nisam mogao da mu kažem da mi u prvi mah nisu dozvolili da odem. Samo sam ga uhvatio za ruku i rekao: „Bio sam tu.“
Poslije svega vratio sam se na posao, ali više ništa nisam gledao isto. Shvatio sam da posao može da se nađe, novac može ponovo da se zaradi, ali neke trenutke s porodicom ne možeš vratiti. A čovjek za kojeg sam mislio da nema ni trunke razumijevanja kasnije mi je priznao razlog zbog kojeg je promijenio odluku: prije mnogo godina i sam je propustio posljednje sate sa svojim ocem jer nije smio napustiti smjenu. Rekao je da neće dozvoliti da neko drugi ponovi njegovu grešku.
