„To je sve, sine,“ tiho je priznala Amina, položivši mu ruku na rame dok su Lejla i Samir slagali kocke u kutu sobe. „Zato moramo biti pametni. Vatra se ne smije ugasiti, ali ne smije ni prejako gorjeti.“
Prva noć prošla je u tišini koju je prekidao samo fijuk vjetra oko oluka. Amina je ložila tek po jednu cjepanicu svakih nekoliko sati, tek toliko da se žar održi na životu. No, drugoga jutra vanjski svijet više nije postojao — staklo na vratima bilo je potpuno prekriveno debelim slojem nabijenog snijega, a dnevno svjetlo jedva se probijalo u kuhinju. U peći su gorjele posljednje dvije cjepanice.
Amina je s polica skinula stare novine, drvenu dasku za rezanje mesa, pa čak i par slomljenih stolica iz ostave. Harun joj je pomagao cijepati ih sjekiricom nasred sobe, pazeći da ne probude mlađe. Dok je vatra pucketala tim suhim, tankim ostacima, oboje su znali da taj plamen neće izdržati noć. Vani je temperatura padala ispod minus dvadeset.
Treće noći u sobi je zavladao onaj teški, oštar mraz od kojeg se dah pretvara u bijele oblake. Samir je plakao od hladnoće, a Amina ga je privila na prsa, pokrivši njega i Lejlu sa svim što su imali u kući — kaputima, vunenim dekama i očevom radnom jaknom. U peći je ostala samo siva gomila pepela.
A onda, oko dva sata iza ponoći, kroz sablasnu tišinu zaledjelog doma odjeknuo je tup udarac.
Tup. Šrk.
Harun se naglo pridigao s poda, stišćući u ruci staru baterijsku svjetiljku. Amina je zadržala dah, skamenjena pokraj vrata. Neko je s druge strane, kroz visoke nanose, zabijao lopatu u zbijeni snijeg. Sa svakim novim zamahom, led na staklu gornjeg dijela vrata je pucao i osipao se.
Svjetlo baklje ili snažnog fara zabljesnulo je kroz staklo, a zatim se začuo prigušen, zadihan glas koji je dozivao kroz mećavu:
„Amina! Harune! Jeste li živi unutra?!“
Bio je to Hamdo. Iza njega, probijajući se na starom traktoru s lancima i sjekirama u rukama, stajala su još trojica mještana iz donjeg dijela sela. Kad je brava konačno popustila i vrata se otvorila uz škripu smrznutog metala, s hladnim zrakom u kuću je ušao miris svježe nasječene bukovine i osjećaj da je najduža noć u njihovim životima napokon gotova.
