Te riječi pogodile su Maru teže od bilo kakve uvrede. Nije povisila ton, niti je pustila suzu pred njima. Samo je polako ustala sa stolca, kimnula glavom i bez riječi otišla u svoju sobu. Sanja je odmahnuo rukom misleći da se starica samo povukla u tihi protest, a Davor je sjeo za stol, gledajući u pod, uvjeren da će do jutra sve leći na svoje mjesto.
No Mara nije legla u krevet. Skinula je s vješalice svoj stari, debeli kaput, omotala vuneni šal oko vrata i u malu platnenu torbu stavila samo nekoliko najnužnijih stvari, molitvenik i lijekove. Dok je u kući vladao muk, a vjetar divljački udarao u prozore, tiho je otključala sporedna vrata i zakoračila u bjelinu. Mećava ju je dočekala oštrim, ledenim zrakom, no bol u prsima bila je hladnija od svakog snijega. Krenula je prema cesti, oslanjajući se na štap, s namjerom da dođe do prve susjede ili pričeka ranojutarnji autobus na stanici.
Jutro je svanulo u sablasnoj tišini. Snijeg je napadao gotovo do polovice ulaznih vrata, a vjetar se napokon smirio. Davor je ustao rano, osjećajući nelagodu u želucu, i krenuo prema majčinim sobama da skuha kavu i porazgovara. Vrata su bila odškrinuta, a unutra je vladala neprirodna studen.
Krevet je bio netaknut, zategnut i hladan. Na jastuku je stajao stari, požutjeli fascikl svezan izblijedjelom špagom, starinski ključ i nekoliko crno-bijelih fotografija.
Sanja je ušla za njim, u zimskoj jakni, sumnjičavo promatrajući stol i krevet. Davor je drhtavim rukama razvezao čvor i rastvorio papire. Očekivao je pismo prijekora ili oproštajnu poruku, no pred njim se nalazio službeni pravni dokument s pečatom općinskog suda iz vremena kada je Ante još bio živ — Ugovor o doživotnom uzdržavanju i darovni ugovor s teretom.
Dok su preletavali preko gustih redaka, Sanji je lice problijedjelo, a Davoru su koljena zaklecala:
* Kuća i imanje nikada nisu bili prepisani na Davora kako je on godinama pretpostavljao; Ante i Mara su ugovorom odredili da nekretnina ostaje isključivo Marino vlasništvo do njezine smrti, uz klauzulu o pravu raspolaganja.
* U posebnom dodatku, ovjerenom prije samo tri godine, stajalo je da se pravo nasljedstva automatski prenosi na unuku Petru onog trenutka kada napuni punoljetnost, dok sin i snaha imaju pravo boravka samo pod uvjetom da brinu o Mari do njezina posljednjeg dana.
* Ukoliko Mara samovoljno ili pod pritiskom napusti dom zbog zanemarivanja, ugovor se raskida, a pravo na posjed istog trena pripada zakladi i unuci, bez prava žalbe ukućana.
Na vrhu spisa stajao je kratak list papira ispisan Marinim drhtavim, ali jasnim rukopisom:
> „Sinko moj, ja nisam tražila mnogo — samo da umrem u miru pod krovom koji smo tvoj otac i ja podigli ciglu po ciglu. Rekao si da ovdje nema mjesta za sve nas. Sada je kuća vaša, ali zidovi ne griju ako u njima nema duše. Otišla sam tamo gdje još ima mjesta za mene.“
>
Davor je ispustio papir na posteljinu, pogledao u Sanju koja je nijemo zurila u stol, a zatim divlje potrčao prema ulaznim vratima, urlajući majčino ime u zaleđeno seosko dvorište zatrpano snijegom.
