Tetka je počela bez pozdrava: „Moja kćerka kaže da ste je izbacili na ulicu.“ Ostala sam zatečena. Djevojka je otišla sama, s ključem u ruci i uz rečenicu da će nekoliko dana biti kod prijateljice. Nisam joj uzela novac, nisam je vrijeđala i, što je najvažnije, nikada joj nisam rekla da ne može da se vrati.
Pokušala sam tetki mirno objasniti šta se desilo, ali je već znala svoju verziju priče. Navodno sam joj naredila da čuva bebu svako veče i branila joj da izlazi. Kad sam rekla da sam je samo jednom zamolila za dva sata, tetka je zaćutala. Onda je izgovorila nešto neočekivano: „Znači, nije ti rekla za stan?“ Nisam imala pojma o kakvom stanu govori.
Ispostavilo se da je tetka svakog mjeseca slala kćerki novac za sobu blizu fakulteta. Ona je taj novac zadržavala, a nama govorila da čeka rezultate upisa i da će ubrzo naći smještaj. U našoj kući je bila besplatno, a tetki se žalila da je plaćala hranu i račune. Pokazala sam tetki poruke o dolasku i odlasku, bez ijedne ružne riječi o njenoj kćerki.
Te večeri djevojka mi je poslala dugačku poruku. Prvo me je optužila da joj kvarim odnos s majkom, zatim priznala da je lagala jer se bojala tetkine reakcije kada sazna da nije ni predala dokumenta za fakultet. Nisam joj odgovorila odmah. Žao mi je bilo i nje, ali nisam htjela da moja beba i naš dom postanu mjesto na kojem se tuđi problemi rješavaju novim lažima.
Sutradan sam tetki rekla da mogu pomoći djevojci da nađe pravi smještaj i posao, ali da kod nas više ne može ostati bez jasnog dogovora. Tetka se izvinila. Djevojka nije. Poslije mjesec dana javila se da radi u knjižari i da se ponovo sprema za prijemni. Možda će jednog dana priznati sve bez izgovora. Dotad sam naučila da granica nije isto što i svađa, čak ni kada je povučeš pred porodicom.
