„…nije onako kako izgleda.“
Zastao sam i pitao je šta onda taj čovjek traži na našim vratima i odakle joj novac koji je stalno imala. Sjela je za sto, spustila pogled i priznala mi nešto što nisam mogao ni da zamislim.
Prije nego što smo se upoznali, njen otac je upao u velike dugove. Da bi mu pomogla, počela je pozajmljivati novac od poznanika, a zatim ga davati drugim ljudima uz veću kamatu. U početku je sve funkcionisalo i čak je dobro zarađivala. Zato nikada nije morala da traži novac od mene.
Ali onda je jedan čovjek kojem je dala veliku sumu jednostavno nestao. Ostala je bez svog novca, a dugovi prema ljudima od kojih ga je pozajmila nastavili su da rastu.
„Koliko ukupno duguješ?“ pitao sam.
Dugo je ćutala.
„Mnogo više od deset hiljada.“
Kada je izgovorila cifru, ostao sam bez riječi. Bila je skoro jednaka iznosu koji smo godinama štedjeli za stan.
Najviše me nije pogodio novac, već činjenica da je dvije godine živjela pored mene i svakog dana skrivala tako veliku stvar.
Rekao sam joj da dug možemo nekako riješiti, ali da povjerenje neće biti tako lako vratiti.
Tada je počela da plače i izvadila fasciklu iz ormara. Unutra su bili ugovori, priznanice i spisak svih ljudi kojima duguje ili koji duguju njoj.
Te večeri smo do jutra pregledali svaki papir.
Nisam otišao od nje, ali sam postavio jedan uslov: od tog trenutka više nije smjelo biti nijedne tajne između nas.
Trebale su nam skoro tri godine da zatvorimo sve dugove.
Danas ona radi normalan posao, a kada se prisjetimo tog čovjeka na vratima, oboje kažemo isto — njegov dolazak nam je napravio ogroman problem, ali je vjerovatno i spriječio da problem postane mnogo veći.
