Nisam sakrila fasciklu. Spustila sam je nasred stola i sačekala ga. Kada je ušao, nasmiješio se kao da je obična večer, ali osmijeh mu je nestao čim je ugledao ugovor. Prvo je rekao da ništa nije onako kako izgleda. Zatim je pokušao uzeti papire, ali sam ih privukla sebi.
Priznao je da je stan prodao i da za tri dana planira otići. Tvrdio je da je to morao učiniti zbog dugova, da je druga žena samo poslovna partnerka i da bih ja sve pokvarila da sam ranije saznala. Onda mu je zazvonio telefon. Na ekranu je pisalo ime žene koju sam dobro poznavala: moje najbolje prijateljice Jelene.
Bila je uz mene kada sam ostala bez posla. Donosila mi je namirnice i govorila kako imam sreće što sam se udala za tako dobrog čovjeka. Sada sam shvatila zašto je posljednjih mjeseci stalno ispitivala imamo li kakvih problema s kreditom i jesam li sigurna da je stan prepisan.
Zatražila sam da pozove Jelenu i uključi zvučnik. Drhtavim glasom rekao joj je da sam sve otkrila. Ona nije pitala kako sam. Samo je izgovorila: „Rekao si da ćeš je natjerati da ode prije nego što kupci dođu.“ U tom trenutku se više nisam bojala ostati bez braka. Bojala sam se da ću ostati bez krova nad glavom.
Sutradan sam otišla advokatu sa svim papirima i porukama koje sam uspjela sačuvati. Objasnio mi je da se ugovor i okolnosti prenosa vlasništva moraju hitno provjeriti i da ne potpisujem ništa novo. Podnijela sam prijavu zbog sumnje na prevaru i pokrenula postupak da zaštitim svoja prava.
Muž je te večeri došao po kofere. Mislio je da ću ga moliti da ostane. Umjesto toga, predala sam mu kopiju prijave. Prvi put otkako smo se upoznali, nije imao pripremljen odgovor. Nisam znala hoću li uspjeti vratiti stan, ali sam znala da više nikada neću zamijeniti ljubav za slijepo povjerenje.
