Pustila sam snimak ispočetka. U kadru su bile dvije žene: ona koja je držala bebu i moja majka, znatno mlađa nego što je pamtim. Rečenica je zvučala strašno, kao da se o meni odlučivalo bez imalo osjećanja. Pozvala sam je i pitala samo jedno: „Kome ste me dale?“ Odgovorila je da će doći i sve objasniti licem u lice.
Žena s bebom bila je njena sestra, moja biološka majka. Nekoliko dana poslije porođaja teško se razboljela. Nije mogla brinuti o meni dok se liječila, a moj biološki otac nije bio prisutan. Na snimku su moja majka i bolnički socijalni radnik razgovarali hoću li privremeno otići kod nje ili kod druge rođake. Majka je izgovorila nezgrapnu rečenicu jer je mislila da kamera nije uključena. Niko me nije prodavao niti mijenjao; ipak je boljelo saznanje da moj život počinje tuđim dogovorom.
Pitala sam zašto mi je rekla da nema bebi fotografija. Priznala je da ih je imala, ali se bojala pitanja ko je žena koja me drži. Njena sestra se oporavila i nekoliko mjeseci pokušavala uspostaviti život sa mnom, a zatim je otišla u drugi grad. Kasnije je potpisala da majka nastavi brinuti o meni. Godinama su razmjenjivale pisma. Kada sam bila tinejdžerka, biološka majka je umrla. Moja majka je čekala pravi trenutak da mi ispriča sve, pa je na kraju ostala bez njega.
U koverti koju mi je donijela bile su fotografije, dokumenti i pisma namijenjena meni. Nisam ih otvorila odmah. Rekla sam joj da trideseti rođendan nije bio nježan način da mi to kaže i da ne može odlučiti kako ću se osjećati nakon što je toliko dugo odlučivala šta smijem znati. Nije se branila. Rekla je samo da je strah od gubitka mene pretvorila u godine šutnje i da joj je žao.
Narednih dana čitala sam pisma jedno po jedno. Biološka majka pisala je o sitnicama: kako sam držala njenu kosu, kako sam se smijala zvuku ključeva. Žena koja me odgojila naučila me da hodam i ostala kad je bilo najteže. Nisam morala birati koju ću zvati majkom da bih priznala da mi je istina trebala mnogo ranije.
