SNAJA JE TRAŽILA DA JOJ PREPIŠEM KUĆU
Kada se moj sin oženio, dozvolila sam njemu i snaji da žive u kući koju sam naslijedila od roditelja. Nisam im tražila ni marku kirije. Željela sam samo da imaju lijep početak.
Pet godina kasnije snaja je počela govoriti da nema smisla da kuća još uvijek glasi na mene.
„Mi ovdje živimo, ulažemo i održavamo je. Najpoštenije je da je prepišeš na nas.“
Sin je uglavnom ćutao.
Jedne nedjelje došli su kod mene sa papirima.
Snaja ih je stavila na sto i rekla:
„Samo treba da potpišeš.“
Odgovorila sam da ništa ne potpisujem bez advokata.
Naljutila se.
„Znači, rođenom sinu ne vjeruješ?“
Papire sam ipak odnijela advokatu.
Kada ih je pročitao, pogledao me i pitao:
„Da li znate da ovim ne poklanjate kuću svom sinu?“
Zaledila sam se.
Kuća je trebalo da bude prepisana isključivo na snaju.
Nigdje nije bilo imena mog sina.
Nisam im rekla šta sam saznala.
Nekoliko dana kasnije pozvala sam ih na ručak i rekla da sam odlučila potpisati.
Snaja se odmah nasmijala.
Izvadila je papire iz torbe.
Ali prije nego što je stigla da ih spusti na sto, pred njih sam stavila drugi dokument.
Bio je to ugovor kojim sam kuću već poklonila svom sinu, uz zabranu prodaje i opterećenja bez moje saglasnosti.
Snaja je problijedila.
Sin je zbunjeno pogledao svoju ženu.
„Zašto je na tvojim papirima samo tvoje ime?“, pitao je.
Nastala je tišina.
A onda je snaja izgovorila rečenicu zbog koje je moj sin istog trenutka ustao od stola.
Tek tada sam shvatila da kuća nije bila jedina stvar koju je mjesecima planirala iza njegovih leđa.
