SNAHA JE SVEKRU GOVORILA DA NOVAC ČUVA ZA UNUKE – A ONDA JE JEDNOG DANA NA NJEGOVU ADRESU STIGLA OPOMENA IZ BANKE

SNAHA JE SVEKRU GOVORILA DA NOVAC ČUVA ZA UNUKE – A ONDA JE JEDNOG DANA NA NJEGOVU ADRESU STIGLA OPOMENA IZ BANKE

 

Živko je imao sedamdeset šest godina i poslije smrti supruge živio sam u porodičnoj kući.

 

Sin Milan, snaha Sanja i njihovo dvoje djece živjeli su na spratu.

 

Živko im nikada nije tražio kiriju.

 

Naprotiv, često im je pomagao.

 

Svakog mjeseca od penzije odvajao je po 250 maraka i davao snahi.

 

„Stavljaj ovo unucima na štednju. Jednog dana će im trebati za školovanje.“

 

Sanja bi uzela novac i govorila:

 

„Ne brinite, tata. Sve ide na njihov račun.“

 

Tako je prošlo skoro pet godina.

 

Živko je vjerovao da unuci imaju lijepu ušteđevinu.

 

Jednog jutra poštar mu je donio preporučenu kovertu.

 

Na njoj je bilo njegovo ime.

 

Otvorio ju je.

 

Bila je to opomena iz banke zbog neplaćenog kredita.

 

Živko nikakav kredit nije imao.

 

Pomislio je da je greška.

 

Ali na dokumentu su bili njegovo ime, adresa i broj lične karte.

 

Dug je iznosio skoro 17.000 maraka.

 

Odmah je pozvao sina.

 

„Milane, znaš li ti nešto o ovome?“

 

Sin je pogledao dokument i problijedio.

 

„Tata, ja ovo prvi put vidim.“

 

Tada je iz sobe izašla Sanja.

 

Čim je ugledala kovertu, zastala je.

 

Živko je to primijetio.

 

„Sanja, znaš li ti nešto?“

 

„Ne znam.“

 

Ali nije ga pogledala u oči.

 

Sutradan su Živko i Milan otišli u banku.

 

Službenica je pronašla dokumentaciju.

 

Kredit je podignut prije skoro dvije godine.

 

A kada je Živko ugledao kopiju jednog dokumenta, ruke su mu počele drhtati.

 

Na njemu je bio njegov potpis.

 

Samo što Živko taj papir nikada nije potpisao.

 

„Ko je donio ovu dokumentaciju?“ pitao je.

 

Službenica nije mogla odmah dati sve odgovore, ali im je pokazala podatke osobe koja je bila navedena kao kontakt.

 

Milan je pročitao ime.

 

Bio je to broj njegove supruge.

 

Te večeri stavili su papire pred Sanju.

 

Više nije mogla poricati.

 

Ali kada je priznala šta je uradila, Živko je postavio još jedno pitanje:

 

„A gdje je skoro 15.000 maraka koje sam ti pet godina davao za unuke?“

 

Sanja je spustila glavu.

 

Tada je postalo jasno da ni dječja štednja možda nikada nije postojala.

 

A razlog zbog kojeg joj je trebalo toliko novca bio je nešto što njen muž godinama nije znao.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *