„Mama, zar baš danas? Znaš li koliko obaveza imam? Ne mogu ja svaki put ostavljati svoj posao zbog tebe. Uzmi taksi ili zamoli nekoga od komšija.“
Te riječi su me pogodile više nego što je mogao zamisliti.
Nisam tražila mnogo. Nisam ga zvala da mi kupi nešto, da mi donese novac ili da provede cijeli dan sa mnom. Samo sam željela da me jednom odveze do doktora.
„Dobro, sine“, odgovorila sam tiho. „Snaći ću se ja. Nemoj se ljutiti.“
Spustila sam slušalicu i dugo sjedila na ivici kreveta. Pogled mi je pao na staru fotografiju na kojoj je moj sin imao pet godina.
Sjetila sam se svih neprospavanih noći, temperatura, odlazaka doktoru, školskih dana i trenutaka kada sam ostavljala sve svoje obaveze samo da bih bila uz njega.
Nikada nisam pomislila da mi je teret.
Obukla sam kaput, uzela torbu i polako krenula prema glavnom putu. Kiša je padala, a hladan vjetar probijao se kroz odjeću.
Poslije skoro pola sata hodanja zaustavio se automobil.
Za volanom je bio naš komšija Marko, mladić koji je odrastao bez roditelja.
„Bako, gdje ćete po ovakvom vremenu?“, upitao me.
„Do doktora, sinko. Autobus ne ide, pa ću pokušati nekako stići.“
Nije dozvolio da završim rečenicu.
„Ulazite. Odvešću vas ja.“
Pokušala sam da odbijem, govoreći mu da ima svojih obaveza, ali on se samo nasmiješio.
„Za dobre ljude uvijek mora biti vremena.“
Te riječi su mi natjerale suze na oči.
Odvezao me do bolnice, sačekao da završim pregled, a zatim me vratio kući. Čak je svratio u apoteku i kupio lijekove koje mi je doktor propisao.
Kada sam pokušala da mu dam novac za gorivo, samo mi je nježno spustio ruku.
„Nemojte, bako. Vi ste meni pomagali kada nisam imao nikoga. Sjećate li se koliko ste mi puta donosili ručak dok sam bio mali?“
Nisam mogla da progovorim.
Godinama sam mislila da su ta mala dobra djela zaboravljena.
Prošlo je nekoliko sedmica.
Jednog nedjeljnog popodneva sin me nazvao.
„Mama, dolazimo danas. Treba da razgovaramo.“
Obradovala sam se. Pomislila sam da će konačno doći da provedemo malo vremena zajedno.
Skuvala sam ručak, napravila njegov omiljeni kolač i postavila sto.
Ali kada su stigli, sin i snaha nisu ni sjeli da jedu.
„Mama“, počeo je ozbiljno, „razgovarali smo i mislimo da bi bilo najbolje da prodaš ovu kuću.“
Pogledala sam ga zbunjeno.
„Zašto, sine? Pa ovdje sam provela čitav život. Ovdje si ti odrastao.“
Snaha je odmah dodala:
„Kuća je prevelika za jednu staricu. Mogli bismo tim novcem riješiti neke naše probleme, a vama pronaći manji stan.“
Osjetila sam kako mi srce tone.
Tada sam shvatila da nisu došli zbog mene.
Došli su zbog kuće.
„A gdje bih ja živjela?“, upitala sam.
Sin je slegnuo ramenima.
„Pa snašli bismo se nekako. Možda neki dom za stare. Tamo bi imala sve.“
Pogledala sam čovjeka kojeg sam rodila, odgojila i za kojeg bih dala posljednji zalogaj hljeba.
Nisam ga prepoznala.
Te večeri, kada su otišli, dugo sam sjedila u tišini.
A onda sam donijela odluku koju niko nije očekivao.
Sutradan sam otišla kod notara.
Nisam željela da se svetim svom sinu. Samo sam prvi put u životu odlučila da razmislim i o sebi.
Nekoliko mjeseci kasnije, kada je sin saznao šta sam uradila, pojavio se na mojim vratima sav bijesan.
„Mama, kako si mogla?! Pa ja sam tvoje jedino dijete!“
Mirno sam ga pogledala i odgovorila:
„Sine, jedino dijete možda jesi, ali si zaboravio da biti sin ne znači samo čekati nasljedstvo.“
Zatim sam mu pružila dokument koji sam potpisala kod notara.
Kada je pročitao prvu stranicu, ostao je bez riječi.
Jer kuća više nije bila namijenjena njemu. Ali ono što je pisalo na drugoj stranici natjeralo ga je da sjedne i prvi put poslije mnogo godina zaplače pred svojom majkom…
