Na posljednjoj stranici bio je zapisan datum narednog petka. Ispod je stajala jedna rečenica: „Ako se opet pojavi dijete koje čuje moj glas, otvorite sanduk do kraja.” Nisam razumjela šta znači „opet”. Deda je godinama prije smrti malo govorio o prošlosti, a meni nikad nije spomenuo nikakvu svesku ni tajnu na tavanu.
Pozvala sam kćerku, Lukinu majku, i pokazala joj zapis. Isprva je rekla da se ne zanosim strašnim pričama. Ali kad sam spomenula čovjeka iz dječje sobe, sjela je kao pokošena. Priznala je da je i ona kao djevojčica ponekad čula dedin glas dok je on bio na dugom putu. Mislila je da sanja i godinama nikome nije govorila.
Vratile smo se na tavan. Na dnu sanduka, ispod duple daske, našle smo mali kasetofon i nekoliko starih kaseta. Na jednoj je deda govorio kako je sumnjao da mu neko ulazi u kuću dok porodica spava. Skrivao je snimke jer nije htio nikoga plašiti. Na kraju je rekao da je otkrio prolaz između stare ostave i zida dječje sobe.
Pozvale smo majstora da pregleda zid. Iza ormara se zaista nalazila uska, davno zatvorena vrata. Iza njih je bio prostor u koji odrasla osoba jedva može ući, s prašnjavim stvarima i starim telefonskim kablom. Prizor je bio jeziv, ali je konačno objašnjavao neke zvuke koje smo pripisivali mašti. Ipak, nije objašnjavao kako je Luka znao za ključ zaključanog sata.
Kad je došao petak, Luka nam je rekao da čovjek više ne dolazi. Umjesto toga tražio je da preslušamo posljednju kasetu. Na njoj je deda čitao pismo svom nerođenom unuku, snimljeno godinama prije Lukinog rođenja. Govorio je da će jednog dana možda biti zaboravljen, ali da želi ostaviti trag da ga djeca upoznaju kroz priče.
Kćerka je zaplakala kad je čula očev glas. Luka je samo rekao da je „čika” sada zadovoljan. Nismo saznali da li je dječak ranije nekako našao kasete ili se zaista desilo nešto neobjašnjivo. Prolaz smo zatvorili, svesku sačuvali, a sat napokon navili. Šta biste vi pomislili da dijete zna porodičnu tajnu koju niko živ nije ispričao?
