Sestra je nakon pet mjeseci kome izgubila sva sjećanja – jednog jutra pogledala je kroz prozor i izgovorila rečenicu koju smo čekali godinama
Moja starija sestra je prije skoro deset godina doživjela tešku saobraćajnu nesreću. Tog dana naš život se podijelio na ono prije i ono poslije.
Ljekari su se danima borili za njen život, a zatim je pala u komu iz koje se nije budila gotovo pet mjeseci.
Svaki dan smo dolazili u bolnicu.
Mama bi joj pričala šta se dešava kod kuće, tata bi sjedio pored kreveta i držao je za ruku, a ja sam joj donosila fotografije i govorila o stvarima koje smo zajedno radile dok smo bile djevojčice.
Kada je konačno otvorila oči, mislili smo da je najgore prošlo.
Nije bilo tako.
Sestra nije znala ko smo.
Nije prepoznala majku, oca, ni mene.
Nije znala ni svoje ime.
Morala je ponovo učiti gotovo sve – kako da pravilno drži kašiku, kako da govori, hoda i obavlja najobičnije svakodnevne stvari.
Ljekari su bili vrlo oprezni sa prognozama. Niko nije mogao obećati da će joj se stara sjećanja ikada vratiti.
Naredne dvije i po godine provele su nam se između bolnica, rehabilitacionih centara i banja.
Smenjivali smo se mama, tata i ja.
Neko je uvijek morao biti uz nju.
Napredovala je polako.
Počela je hodati bez pomoći. Naučila je ponovo čitati kratke rečenice. Znala je da sam joj sestra zato što smo joj to stalno ponavljali, ali nije imala nijedno stvarno sjećanje na naše zajedničko djetinjstvo.
To je bilo najteže prihvatiti.
Ja bih joj pokazala fotografiju sa mora i rekla:
„Sjećaš li se ovoga? Imala si petnaest godina.“
Ona bi dugo gledala fotografiju i samo odmahnula glavom.
Jednog jutra bile smo same u sobi u rehabilitacionom centru.
Probudila sam se ranije nego obično i vidjela da ona stoji pored prozora.
Gledala je u park.
Prišla sam joj i pitala:
„Šta radiš?“
Nije se okrenula.
Samo je pokazala prema velikom drvetu na drugoj strani parka.
„Mi smo imale ovakvo drvo kod bake“, rekla je.
U trenutku sam se potpuno ukočila.
Nikada joj nisam pričala o tom drvetu.
Kod naše bake u dvorištu stvarno je stajala ogromna trešnja ispod koje smo kao djeca provodile cijela ljeta.
Pitala sam:
„Šta si rekla?“
Pogledala me zbunjeno.
„Ne znam… Samo mi je došla slika.“
Počela sam plakati.
Pozvala sam mamu.
Kada je došla, pokušali smo da je ne preplavimo pitanjima.
Sestra je zatvorila oči i rekla da vidi crvenu ljuljašku zakačenu za granu.
I ona je stvarno postojala.
Tata ju je napravio kada smo bile male.
To je bilo prvo pravo sjećanje koje joj se vratilo.
Poslije toga nije sve odjednom postalo kao prije.
Neka sjećanja su se vraćala u fragmentima.
Miris bakinog kolača.
Ime učiteljice iz osnovne škole.
Pjesma koju smo slušale kao tinejdžerke.
Jednog dana me pogledala i rekla:
„Ti si jednom slomila maminu vazu i rekla da sam ja kriva.“
Počele smo se obje smijati i plakati u isto vrijeme.
Bilo je to nešto čega smo se samo nas dvije mogle sjećati.
Godine su prošle.
Sestra se nikada nije prisjetila baš svega.
Postoje dijelovi života koji su joj i danas prazni.
Ali ponovo zna ko je.
Zna ko smo mi.
Danas živi samostalno, ima posao i svakog ljeta insistira da zajedno odemo do stare bakine kuće.
Trešnje više nema.
Oluja ju je srušila prije nekoliko godina.
Ali svaki put kada stanemo na mjesto gdje je nekada rasla, sestra se nasmije i kaže:
„Da nije bilo tog drveta, možda vas se nikada ne bih sjetila.“
A ja joj uvijek odgovorim isto:
„Mi bismo se tebe sjećali za obje.“
