Imao sam nepunih pet godina kada su mi rekli da se tata neće vratiti iz rata – onda je stigla vijest koju niko u kući nije mogao vjerovati

Imao sam nepunih pet godina kada su mi rekli da se tata neće vratiti iz rata – onda je stigla vijest koju niko u kući nije mogao vjerovati

Imao sam nepunih pet godina kada se moj život promijenio, iako tada nisam mogao razumjeti šta se zapravo događa.

Bila je 1992. godina. Rat.

Odrasli su stalno nešto šaputali, na radiju su se slušale vijesti, ljudi su dolazili i odlazili iz kuće, a meni je jedino bilo važno kada će se tata vratiti.

Jednog dana nastala je panika.

Sjećam se uplakanih lica, majke koja nije znala gdje da gleda i ljudi koji su dolazili sa različitim informacijama.

Rečeno nam je da je jedinica u kojoj se nalazio moj otac stradala u jednom napadu. Neki ljudi su uspjeli pobjeći, neki su zarobljeni, a za neke se nije znalo ništa.

Među nestalima je bio i moj tata.

Odrasli su govorili da su šanse da je živ veoma male.

Meni niko nije direktno rekao da je umro.

Samo su pokušavali objasniti da se možda neće vratiti.

Sa svojih pet godina nisam razumio razliku između „nestao“ i „poginuo“.

Pitao sam majku:

„Dobro, a kada tata dolazi kući?“

Ona bi se okrenula da ne vidim kako plače.

Svake noći sam ga sanjao.

U snu bi dolazio prema meni, nasmijan kao ranije. Kleknuo bi da me zagrli, a onda bi ga neko pozvao.

On bi ustao i otišao.

Nikada nisam uspijevao stići do tog zagrljaja.

Budio bih se u suzama i govorio majci:

„Tata je živ. Opet sam ga vidio.“

Ona bi me privila uz sebe i ćutala.

Niko mi nije vjerovao.

Dani su prolazili.

Ja sam postavljao dječija pitanja koja su odraslima vjerovatno bila nepodnošljivo bolna.

„Ko će sada voziti tatin auto?“

„Ko će popraviti moja kolica?“

„Ako se vrati, hoće li znati gdje smo?“

Majka mi je kasnije rekla da je ponekad izlazila iz sobe samo zato što više nije mogla slušati ta pitanja bez suza.

A onda je jednog dana stigla vijest.

Neko je pozvonio na vrata.

U kuću je ušao čovjek kojeg nisam poznavao. Razgovarao je sa majkom i bakom veoma tiho.

Odjednom je majka sjela.

Pokrila je lice rukama i počela plakati.

Ja sam odmah pomislio da su došli reći da tata više nije živ.

Ali onda me je baka podigla u naručje.

„Živ je“, rekla je.

Nisam razumio.

„Ko?“

„Tata.“

Ispostavilo se da je bio zarobljen.

Sedmicama porodica nije imala nikakvu pouzdanu informaciju o njemu. Jedan čovjek koji je pušten prenio je poruku da je moj otac živ i da se nalazi među zarobljenicima.

Od tog dana u kući se sve promijenilo.

Nismo znali kada će se vratiti.

Nismo čak ni znali koliko će čekanje trajati.

Ali sada smo imali nadu.

Prošlo je još nekoliko mjeseci prije nego što se pojavio na našim vratima.

Taj trenutak pamtim jasnije od gotovo svega iz djetinjstva.

Vrata su se otvorila.

Bio je mnogo mršaviji nego prije, imao je bradu i izgledao umorno.

Ali bio je moj tata.

Stajao sam nekoliko sekundi i samo ga gledao.

Onda je kleknuo.

Baš kao u mojim snovima.

Raširio je ruke.

Ovaj put ga niko nije pozvao.

Potrčao sam prema njemu i konačno dobio zagrljaj koji sam mjesecima čekao.

Kasnije mi je majka pričala da sam toga dana ponavljao samo jednu rečenicu:

„Rekao sam vam da je živ.“

Danas sam odavno odrastao.

Mnogih događaja iz tog vremena se ne sjećam ili ih znam samo iz priča odraslih.

Ali njegov povratak nikada nisam zaboravio.

Ni danas ne znam zašto sam ga svake noći sanjao baš na isti način.

Možda je to bila dječija nada.

Možda moja glava jednostavno nije mogla prihvatiti da je nestao.

Ali znam jedno.

Posljednji san prije njegovog povratka završio se isto kao svi raniji.

Tata je kleknuo da me zagrli.

Samo što sam nekoliko dana kasnije, prvi put, taj zagrljaj zaista osjetio.