Ja sam samohrana majka već skoro sedam godina. Moj muž je jednog jutra spakovao nekoliko stvari, rekao da više ne može da živi tim životom i otišao. Ostala sam sama sa malom kćerkom, kirijom, računima i platom od koje smo jedva sastavljale kraj s krajem.
Radila sam u malom salonu za manikir. Nisam zarađivala mnogo, ali sam bila zahvalna što mogu svojoj kćerki obezbijediti ono najosnovnije. Jednog dana u salon je došla elegantno obučena žena, možda pedesetak godina. Bila je tiha i gotovo cijelo vrijeme me pažljivo posmatrala dok sam joj sređivala nokte.
Kada je završila, platila je, zahvalila se i otišla. Tek pred kraj smjene primijetila sam da je ispod stolice ostala njena velika kožna torba. Odmah sam potrčala napolje, ali žene više nije bilo. Torbu nisam ni otvarala. Stavila sam je u kutiju za izgubljene stvari i rekla šefici kome pripada.
Prošao je jedan dan, zatim sedmica, pa dvije. Žena se nije vratila niti je iko zvao da pita za torbu. Tada mi je šefica rekla:
„Izgleda da je niko neće tražiti. Ako hoćeš, uzmi je. Šteta je da ovdje stoji.“
Torba je izgledala skupo, mnogo skuplje od svega što sam sebi mogla priuštiti. Pomislila sam da bih je možda mogla prodati i tim novcem kupiti kćerki zimsku jaknu i cipele.
Ponijela sam je kući. Tek kada je kćerka zaspala, sjela sam za kuhinjski sto i otvorila je.
Bila je potpuno prazna.
Nije bilo novčanika, telefona, ključeva – ničega. Samo mali presavijeni bijeli papir u unutrašnjem džepu.
Otvorila sam ga.
Na njemu su bile napisane samo dvije riječi:
„Položila si.“
Nisam razumjela. Okretala sam papir misleći da nešto piše sa druge strane. Tada mi je zazvonio telefon.
Bio je nepoznat broj.
Javila sam se, a sa druge strane začula sam glas upravo one žene:
„Znala sam da nećeš otvoriti torbu dok ne dobiješ dozvolu. Posmatrala sam te nekoliko puta prije toga.“
Ostala sam bez riječi.
Zatim mi je objasnila da otvara novi kozmetički salon i da već mjesecima traži osobu kojoj može potpuno vjerovati da vodi posao dok ona boravi u inostranstvu. Namjerno je ostavila torbu da vidi šta ću uraditi.
Mislila sam da je neka šala, sve dok narednog jutra nije došla u naš salon.
Stavila je ugovor ispred mene.
Plata koja je tamo pisala bila je skoro tri puta veća od moje dotadašnje.
Ali na dnu papira nalazila se još jedna rečenica zbog koje sam zaplakala:
„Poštenje se možda ne nagradi odmah, ali nikada ne ostane neprimijećeno.“
