Doktorica je zastala, pogledala nalaze i rekla da imam ozbiljnu infekciju koja se dugo nije liječila. U glavi mi je odmah odzvanjala najgora moguća riječ. Počela sam da plačem prije nego što je uspjela završiti rečenicu.
Smirila me je i objasnila da stanje jeste neprijatno i zahtijeva terapiju, ali da nije ono čega sam se panično plašila. Uzela je dodatne briseve i pitala imam li partnera. Priznala sam da sam nekoliko mjeseci bila sa momkom kojem sam potpuno vjerovala. Kada sam ga nazvala i zamolila da se testira, prvo je ćutao, a onda rekao da „vjerovatno nije ništa“ i pokušao krivicu prebaciti na mene.
Rezultati su stigli poslije nekoliko dana. Infekcija je bila izlječiva, ali doktorica je naglasila da terapiju moramo uzeti oboje. Momak je tada priznao da je, dok smo bili zajedno, imao još jednu vezu. To priznanje boljelo je više od pregleda. Prekinula sam poziv i prvi put sve ispričala majci.
Očekivala sam osudu, a ona me samo zagrlila i rekla da bolest nije sramota i da je najveća greška ćutati iz straha. Išla je sa mnom na kontrolu, redovno sam uzimala terapiju i nakon nekoliko sedmica nalazi su bili uredni. Bivši me je kasnije molio da se pomirimo, tvrdeći da je „pogriješio samo jednom“. Nisam pristala. Iz svega sam naučila da neprijatni simptomi nisu nešto što treba skrivati i da nijedan partner nije vrijedan ugrožavanja zdravlja. Najgori dio nije bila dijagnoza, već spoznaja kome sam vjerovala. Najbolji dio bio je što sam reagovala na vrijeme. Na posljednjoj kontroli doktorica mi je rekla da sam potpuno dobro. Tada sam prvi put poslije mnogo dana zaplakala od olakšanja, a ne od straha.
