Te zime snijeg je u Gorskom kotaru padao gotovo svakoga dana. Nekoliko dana prije Božića meteorolozi su najavili snažnu mećavu. Već od poslijepodneva vjetar je udarao u prozore, a snijeg zatrpavao dvorište. Ivana je ranije donijela drva i pripremila večeru. Kata je sjedila kraj peći i čistila orahe. Sve je moglo proći mirno da Ivana toga dana nije odlučila skinuti sa zida stari drveni ormarić koji se već mjesecima jedva držao.
To nije bio prvi put da je Kata izgovorila nešto o brisanju uspomena, ali Ivana je toga dana bila iscrpljena. U trgovini je radila dodatnu smjenu, cesta je bila loša, Marko nije mogao kući, a Sara je cijelo poslijepodne bila nervozna zbog nevremena. Umjesto da prešuti kao mnogo puta prije, odgovorila je: „Nitko vas ne tjera iz kuće, ali ja ovdje živim i moram disati.“
Godinama je ulagala svoju plaću u popravke, plaćala račune i brinula o Kati, ali u jednom trenutku ponovno se osjetila kao stranac u vlastitom domu.
„Možda bismo trebale otići“, izgovorila je riječi koje su visjele u zraku.
Čim ih je izgovorila, poželjela ih je povući. Kata ju je dugo gledala, bez riječi uzela svoj kaput s vješalice, otvorila vrata i zakoračila u snježnu mećavu.
Ivana je ostala nepomična. U prvom trenutku kroz glavu joj je prošla misao: neka ide, vratit će se kad vidi kakvo je vrijeme. Ali onda je kroz prozor ugledala svekrvu kako se jedva probija kroz nanos snijega. Vjetar joj je savijao tijelo, a tragovi su nestajali čim bi ih napravila. Sara je počela plakati.
Ivana je potrčala do vrata, otvorila ih i viknula: „Kato!“ No vjetar je progutao njezin glas. Svekrva se nije okrenula.
Tada je mala Sara kroz suze rekla: „Ti si rekla da je ovo naša kuća. Baka je isto naša.“
Te riječi srušile su sve argumente. Ivana je obukla kaput i izašla pred kuću. Vidjela je kako se Katin lik polako gubi u bjelini. Tada je učinila nešto što nije planirala — širom je otvorila kapiju, otišla po stari drveni stolac iz hodnika, stavila ga nasred otvorene prolaza i na njega položila Katin prepoznatljivi pleteni šal.
Kroz gusti snijeg, daleko na putu, Kata je zastala. Okrenula se i ugledala snahu kako sjedi na stolcu usred mećave, pokraj otvorene kapije na kojoj je ležao njezin šal.
Godinama je vjerovala da Ivana čeka trenutak kada će je istisnuti. A sada je ta ista žena sjedila u snijegu samo da joj pokaže kako vrata nikada nisu zatvorena za nju. Polako, teškim korakom, svekrva se okrenula i krenula natrag.
