Oko tri sata poslijepodne, dok je Nikola, premrzao i promrzao, pokušavao da protrlja svoje ukočene prste, ispred tezge se zaustavio stariji čovjek u iznošenoj radničkoj jakni. Dugo je gledao u dječaka, pa u badnjake, a zatim izvadio iz džepa izgužvanu novčanicu i spustio je na karton.
Kada se čovjek okrenuo i krenuo ka obližnjoj ulici, Nikola je primijetio nešto tamno i zaboravljeno na snijegu, tačno na mjestu gdje je čovjek stajao. Bila je to crna kožna muška torbica – novčanik.
Nikola je brzo skočio, uzeo novčanik sa snijega i povikao: „Čekajte! Zaboravili ste novčanik!“
Ali, starac u radničkoj jakni već je zamakao iza ugla, izgubljen u gužvi užurbanih prolaznika koji su nosili kese. Dječak je otvorio novčanik, nadajući se da će unutra pronaći ličnu kartu ili neki trag o vlasniku. Umjesto dokumenta, ugledao je gomilu novčanica – više novca nego što je Nikola ikada vidio na jednom mjestu. Tu je bila čitava penzija, novac namijenjen za drva i praznike.
Srce mu je lupalo kao ludo. Pomislio je na majku, na račun za struju, na praznu šupu i na djedovu bolesnu ruku. Mogao je uzeti samo dio, ili sve, i niko nikada ne bi saznao. Ali, sjetio se očevih riječi koje su mu često odzvanjale u glavi: „Čovjek vrijedi onoliko koliko mu vrijedi riječ, sinko.“ Nikola je spakovao novčanik u džep, pokupio preostale badnjake, zatvorio svoju malu kutiju i umjesto kući, potrčao ka lokalnoj prodavnici i stanici gdje se starac možda uputio. Tražio ga je više od sat vremena, pitajući promrzle prodavce da li su vidjeli čovjeka u staroj jakni. Na kraju, promrzao do srži, sa suzama u očima od hladnoće i straha da ga neće naći, ugledao ga je kako očajnički pretresa svoje džepove ispred jedne opštinske zgrade.
Nikola je potrčao i pružio mu novčanik: „Čiko… izvolite, ovo vam je ispalo.“
Starac je zanijemio. Kada je otvorio novčanik i vidio da je svaki dinar tu, uhvatio se za glavu, zagrlio dječaka i zaplakao. Želio mu je dati nagradu, ponuditi mu pola novca, ali Nikola je samo odmahnuo glavom, okrenuo se i potrčao kući, sretan što je vratio tuđu muka.
Sutradan, na sam Božić, dok je snijeg tiho padao i pokrivao skromnu kuću u zapadnoj Srbiji, pred kapiju je stigao stari kamion natovaren do vrha isijetcanim hrastovim cjepanicama. Iz kabine je izašao upravo onaj starac, zajedno sa dvojicom radnika koji su odmah počeli da prebacuju drva u dvorište.
Kada je starac pokucao na vrata i pružio majci kovertu sa novcem za struju i lijekove, djed Radovan je izašao na prag, a mali Nikola je stao iza vrata, pokrio usta rukom i zaplakao od radosti, shvativši da poštenje ipak rađa čuda.
