Pozajmio sam prijatelju automobil da se tajno sastane s drugom ženom – sutradan sam u autu pronašao cipelu, ali pravi problem tek me čekao
Napravio sam glupost za koju sam već sljedećeg dana shvatio da mi nije trebala.
Jedan moj prijatelj godinama je bio u vezi, ali je u posljednje vrijeme počeo izlaziti sa drugom ženom. Nisam odobravao to što radi, ali sam se ipak, na svoju sramotu, umiješao.
Jedne večeri me je zamolio da mu pozajmim automobil.
Rekao je da ne želi koristiti svoj jer se boji da bi ga neko mogao prepoznati.
Znao sam šta planira.
I uprkos tome dao sam mu ključeve.
Vratio mi je automobil kasno naveče i rekao da je sve prošlo bez problema.
Nisam želio znati detalje.
Sutradan sam morao odvesti tetku svoje supruge u banju. Prije nego što je sjela u automobil, sjetio sam se šta je prijatelj prethodne noći radio i obuzela me panika.
Pomislio sam da je možda ostalo nešto što bi moglo izazvati neprijatna pitanja.
Pregledao sam prednja i zadnja sjedišta, pod, pretince i vrata.
Nisam pronašao ništa.
Pomislio sam da sam bez razloga nervozan.
Tetka je sjela pozadi, stavila torbu pored sebe i krenuli smo.
Put je bio dug, pa smo usput razgovarali o porodici, poslu i svakodnevnim stvarima.
Nakon nekog vremena postao sam žedan.
Znao sam da imam bocu vode negdje kod suvozačkog sjedišta, pa sam na jednom odmorištu stao i počeo je tražiti.
Gurnuo sam ruku ispod sjedišta.
Umjesto boce napipao sam nešto mekano.
Izvukao sam žensku cipelu.
Srce mi je počelo lupati.
Odmah sam pretpostavio da pripada ženi sa kojom je moj prijatelj bio prethodne večeri.
Tetka u tom trenutku nije gledala prema meni.
Brzo sam sakrio cipelu pored vrata, a nekoliko kilometara kasnije, kada sam imao priliku, izbacio sam je iz automobila.
Mislio sam da sam riješio problem.
Nisam.
Kada smo stigli u banju, izašao sam iz automobila i otvorio prtljažnik da izvadim tetkin kofer.
Tada se sa zadnjeg sjedišta začuo njen glas:
„Samo malo. Gdje mi je druga cipela?“
Zaledio sam se.
Okrenuo sam se prema njoj.
Na podu ispred zadnjeg sjedišta stajala je jedna cipela.
Potpuno ista kao ona koju sam nekoliko minuta ranije izbacio kroz prozor.
U tom trenutku sam shvatio šta sam uradio.
Cipela koju sam pronašao nije pripadala nikakvoj nepoznatoj ženi.
Bila je tetkina.
Najvjerovatnije joj je ispala iz torbe kada je ulazila u automobil, a ja sam u panici napravio potpuno pogrešan zaključak.
Nisam znao šta da kažem.
Tetka je pretraživala automobil i sve više se nervirala.
„Imala sam dvije kada sam krenula“, ponavljala je.
Na kraju nisam mogao nastaviti da glumim.
Priznao sam da sam pronašao jednu cipelu ispod sjedišta i da sam je, misleći da ne pripada njoj, izbacio.
Gledala me nekoliko sekundi kao da pokušava shvatiti jesam li ozbiljan.
„Zašto bi neko izbacio tuđu cipelu iz svog auta?“ pitala je.
To je bilo pitanje na koje nisam mogao odgovoriti bez još većeg problema.
Rekao sam samo da sam napravio glupu pretpostavku i obećao da ću joj kupiti novi par.
Ali cijelim putem nazad razmišljao sam o tome koliko sam se sam doveo u smiješnu situaciju.
Da nisam pomogao prijatelju da krije ono što radi, ne bih se sutradan panično bojao svakog predmeta pronađenog u automobilu.
Kasnije sam mu ispričao šta se dogodilo.
On se smijao.
Meni nije bilo naročito smiješno.
Rekao sam mu da više nikada neće dobiti moj automobil za takve stvari.
Nekoliko sedmica kasnije završio je i tu vezu i svoju dugogodišnju vezu.
Ja sam iz cijele situacije izvukao jednostavnu pouku.
Kada pomažete nekome da krije nešto pogrešno, često i sami završite u problemu koji uopšte nije vaš.
A ponekad taj problem izgleda kao jedna obična ženska cipela ispod sjedišta.
