Na poleđini fotografije bio je datum iz sedmice kada je otac prvi put završio u bolnici. Nepoznati muškarac s kojim se brat slikao stajao je ispred agencije za nekretnine, držeći fasciklu s očevim imenom. Shvatila sam da je brat mnogo ranije pokušavao prodati kuću, iako je pred svima glumio da ga očev imetak ne zanima.
Zamolila sam tetku da bude uz mene dok zovem čovjeka s fotografije. Predstavio se kao posrednik i potvrdio da je pregovarao o prodaji. Međutim, tvrdio je da je odustao čim je vidio da punomoć nije jasna i da otac ne može potvrditi svoju volju. Rekao je da brat od tada ne prestaje tražiti nekoga ko će ipak završiti posao.
U starom satu bila je još jedna presavijena cedulja. Otac je zapisao da sam ja jedina znala koliko ga boli što ga je sin izbjegavao, ali da ne želi da ga mrzim. Zamolio me da dokumente predam nadležnima i da ne ulazim u raspravu bez svjedoka. Prepoznala sam njegov uredan rukopis i rasplakala se, jer je čak i tada mislio kako da nas zaštiti.
Kad je brat došao po ključeve, prvi put nisam ćutala. Pokazala sam mu kopiju ponude za kuću. Priznao je da je htio prodati imanje radi dugova, ali je tvrdio da nam je time činio uslugu. Zatim je rekao da je otac sve znao. U tom trenutku iz fascikle je ispao dopis agencije u kojem je pisalo da je otac izričito odbio prodaju.
Brat je otišao bez ključa. Nekoliko dana kasnije poslao je kratku poruku: „Nisam znao kako da ti kažem koliko sam dužan.” Mogla sam razumjeti strah, ali ne i optužbu da sam lopov dok je on pokušavao prodati kuću iza mojih leđa. Najteže mi je što su posljednji mjeseci očevog života protekli u toj laži. Da li biste pomogli bratu da vrati dugove nakon svega što je uradio?
