Tri dana se ništa nije dešavalo, a onda je moja supruga jednog popodneva izašla iz kuće. Pomislio sam da ide u prodavnicu, ali je sjela u automobil i odvezla se na drugi kraj grada. Pratio sam snimak i osjećao kako mi srce lupa.
Zaustavila se ispred jednog kafića. Nekoliko minuta kasnije za njen sto sjeo je muškarac. Kada sam bolje pogledao ekran, sledio sam se — bio je to moj kum, isti čovjek koji me je mjesecima ubjeđivao da treba da je pratim.
Već sam zamišljao najgore. Razgovarali su skoro sat vremena, a onda je on izvadio fasciklu i pružio joj nekoliko papira. Nije bilo zagrljaja niti bilo čega što sam očekivao. Samo ozbiljan razgovor.
Nisam izdržao. Nazvao sam kuma i rekao mu da znam da je s mojom ženom. Nastala je tišina, a onda je rekao: „Dođi kući večeras. Vrijeme je da ti oboje kažemo istinu.“
Kad sam se pojavio, supruga je sjedila za stolom uplakana. Ispred nje je bila ista fascikla. Pogledala me i rekla: „Nisam te varala. Mjesecima pokušavam da riješim nešto o čemu nisam imala snage da ti govorim.“
U fascikli su bili papiri o kreditu i dugovima koje je napravila pokušavajući da pomogne članu svoje porodice. Kum je to saznao i pomagao joj da pronađe način da ih riješi prije nego što se vratim iz Njemačke.
Tada sam morao priznati i svoju tajnu — da sam je danima tajno snimao i prisluškivao.
Njen izraz lica nikada neću zaboraviti.
Skinula je burmu, spustila je na sto i samo rekla:
„Dug možemo vratiti. Ali kako da vratimo povjerenje?“
