Pitala me mogu li je odvesti do stare željezničke stanice, iako joj je prvobitna adresa bila na drugom kraju grada. Pogledala je u retrovizor pa tiho dodala: „Ako možete, krenite sporednim ulicama.“ Pomislio sam da se plaši nekoga. Nisam pitao više nego što je željela da kaže, samo sam uključio taksimetar i promijenio pravac.
Na semaforu se iza nas zaustavio sivi automobil. Djevojka je spustila pogled i rekla da ga prepoznaje. Ubrzao mi je puls, ali nisam jurio ni pravio nagle pokrete. Skrenuo sam prema osvijetljenoj policijskoj stanici, parkirao pred ulazom i rekao joj da može ostati u vozilu dok pozovem dežurnog. Sivi automobil produžio je dalje.
Tek unutra mi je objasnila šta se događa. Bila je svjedok u postupku protiv bivšeg poslodavca, a toga jutra dobila je poruku da ne dolazi na zakazano saslušanje. Nije znala prati li je zaista neko ili je od straha počela svako vozilo da doživljava kao prijetnju. Policajcu je pokazala poruke i broj tablica koji je uspjela zapamtiti. Ja sam ispričao samo ono što sam vidio.
Poslije sat vremena rekla je da ne želi da mi pravi probleme i izvadila novac za vožnju. Nisam ga uzeo. Nije to bilo junaštvo; nisam želio da se naš susret svede na račun dok se ona trese od straha. Dao sam joj potvrdu o vožnji i svoj broj, ako joj bude trebao svjedok o ruti. Zahvalila se i prvi put se nasmiješila bez one učtive maske s kojom je sjela u auto.
Nekoliko sedmica kasnije pozvala me je. Rekla je da je stigla na saslušanje i da automobil nije pripadao čovjeku kojeg se plašila. Prijetnje su, međutim, bile stvarne i prijavljene su. Izvinila se što me uvukla u sve. Odgovorio sam da nema za šta da se izvinjava. Ponekad najvažnija vožnja nije ona koja te odveze na planiranu adresu, nego ona u kojoj neko ozbiljno shvati kad kažeš da se ne osjećaš sigurno.
