Na papiru je pisalo: „AKO OVO ČITAŠ, MOLIM TE POZOVI POLICIJU.“ Ukočila sam se i nekoliko puta pročitala iste riječi, uvjerena da je neka neslana šala.
Okrenula sam torbu i ponovo sve pregledala. Ispod unutrašnje postave pronašla sam još jedan papirić sa imenom žene i adresom. Šefica je rekla da ne paničim, ali nisam mogla da ignorišem poruku.
Pozvala sam policiju i objasnila gdje je torba pronađena. Ispostavilo se da je vlasnica nestala nekoliko dana nakon što je bila u našem salonu. Njena porodica je već prijavila nestanak.
Policija je pregledala kameru iz salona i vidjela nešto što mi tog dana nije djelovalo čudno: žena je ušla sama, ali ju je napolju čekao muškarac. Bio je to njen bivši partner protiv kojeg je ranije prijavljivala nasilje.
Nekoliko dana kasnije pronašli su je živu kod rođake u drugom gradu. Pobjegla je jer se plašila da će je partner pronaći, a torbu je namjerno ostavila tamo gdje je mislila da će je neko siguran pronaći.
Najveći šok bio je što ona zapravo nije očekivala da policija pronađe nju. Htjela je da pronađu dokumenta u torbi kojima je dokazivala njegove prijetnje, za slučaj da joj se nešto desi.
Nikada je više nisam vidjela. Ali nekoliko sedmica kasnije stigla je koverta u salon. Unutra je bila kratka poruka: „Hvala što nisi mislila da je to samo komad papira.“ Tada sam shvatila koliko ozbiljne mogu biti dvije riječi ostavljene u običnoj izgubljenoj torbi.
