Od tog dana direktor se prema meni potpuno promijenio. Nije više bilo šala ni opuštenih razgovora. Govorio je kratko, provjeravao vrijeme dolaska i tražio da mu javim kada završim svaku vožnju. Pomislio sam da sam uvrijedio čovjeka koji mi je upravo dao posao.
One dvije limenke ostale su neotvorene. Kada sam odbio, samo ih je vratio u kesu i rekao: „Dobro.“ Cijelim putem razmišljao sam hoće li me već sutra poslati kući. Trebala mi je plata, ali nisam mogao da pristanem na nešto zbog čega bih ugrozio sebe i druge.
Poslije dvije sedmice pozvao me je u kancelariju. Na stolu je bio novi raspored. Moje ime stajalo je uz jutarnje vožnje na adresu koju nisam poznavao. „Od ponedjeljka vozićeš i moju kćerku na rehabilitaciju“, rekao je. Pogledao sam ga zbunjeno, očekujući bilo šta osim toga.
Pokazao mi je fotografiju djevojke na košarkaškom terenu. Imala je širok osmijeh i medalju oko vrata. Zatim je okrenuo drugu sliku, noviju. Ista djevojka sjedila je u invalidskim kolicima. „Vozač koji ju je udario mislio je da mu nekoliko pića neće smetati“, izgovorio je tiho.
Tada sam razumio zašto je zapamtio moje odbijanje, ali me je pitanje ipak peklo. „Znači, ono je bio test?“ Klimnuo je. Rekao sam mu da takvu stvar nije morao da radi i da ne volim zamke na poslu. Dugo je ćutao, pa priznao da sam u pravu. To mi je značilo više od bilo kakve pohvale.
Njegova kćerka bila je duhovita, tvrdoglava i mnogo manje ozbiljna od nas dvojice. Prvog jutra me je pitala jesam li ja taj koji je njenom ocu održao lekciju. Putovanja na terapije ubrzo su postala dio običnog radnog dana. Nekad smo slušali muziku, nekad ćutali, a nekad je ona prepričavala ispite koje je spremala.
Godinu dana kasnije pozvali su me na njen rođendan. Na mjestu za mene stajala je limenka soka i poruka: „Za čovjeka koji je rekao ne.“ Direktor je podigao čašu i zahvalio mi. Ja sam pogledao djevojku koja se smijala za stolom i prvi put osjetio koliko jedna sasvim obična odluka može nekome značiti.
