Na listu je bilo stričevo ime i broj računa. Ispod je otac napisao: „Sve što misliš da sam davao tvojoj sestri, slao sam za tvoje liječenje.“ Brat je počeo da gužva papir. Nisam znala ni za bolest ni za novac. Znala sam samo priču da je otišao jer nije mogao da podnese očeve zahtjeve.
Stric je godinama bio posrednik. Brat je poslije propasti posla zapao u zavisnost od kocke, a otac je plaćao terapiju direktno ustanovi. Krio je to od mene jer je brat tražio da ga barem sestra pamti kao uspješnog čovjeka. Svaki put kad bih ga pitala za sina, otac bi promijenio temu.
To ipak nije objasnilo sedam godina odsustva. Brat mi je priznao da je prve dvije godine bježao od srama, a kasnije mu je bilo sve teže da se vrati. Nekoliko puta je došao do ulice i odustao. Nisam ga zagrlila. Rekla sam mu da je otac posljednjih dana osluškivao svaki automobil pred kapijom.
Pola kuće tražio je jer je ponovo dugovao. Ovog puta nije bilo ustanove ni plana liječenja, samo čovjek kojem je obećao isplatu poslije ostavine. Otac je to saznao pred smrt. U koverti se zato nalazio i broj savjetnika kojeg je brat ranije prestao da zove.
Nisam mogla da mu oduzmem nasljedstvo, niti sam željela da glumim oca. Dogovorili smo prodaju kuće, a ja sam odbila da pokrivam njegove dugove. Ponudila sam da odem s njim na prvi razgovor i to samo ako sam zakaže termin. Pozvao me tri dana kasnije. U glasu mu prvi put nisam čula izgovor.
Na razgovor smo otišli zajedno. Putem mi je pričao o ocu, ali sada o onim stvarima kojih se stidio. Još mu nisam oprostila što je mene ostavio samu kraj bolesničkog kreveta. Ipak, kada smo se vraćali, zamolio je da stanemo na groblju. Ostala sam kraj kapije dok je nosio cvijeće. Neke dugove novac zaista nije mogao da zatvori. Te večeri poslao mi je fotografiju potvrđenog narednog termina. Nisam mu obećala da će sve biti dobro. Napisala sam da ću se javiti sutra. To je bilo prvo obećanje koje smo oboje mogli da održimo.
