Uzela sam dječaka u naručje prije nego što sam uspjela da postavim pitanje. Nije me prepoznao. Samo se tek probudio i pružao ruke najbližoj osobi koja mu se nasmiješila. Taj mali, obični pokret pogodio me jače od svega što sam vidjela tog jutra. Sestra je stajala kraj nas i plakala bez glasa.
Bio je njen sin. Dobila ga je poslije našeg prekida kontakta, a sada je prolazio kroz dugotrajno liječenje. Muža je pozvala jer nije imala kome drugom. Pomagao joj je da stigne na preglede. Bojali su se moje reakcije, pa su jednom prećutani odlazak pretvorili u mjesece laganja. Njihov strah nije umanjio moju povrijeđenost.
Kapu sam zaista ja napravila. Poslije našeg gubitka spakovala sam bebine stvari i rekla majci da ih odnese nekome kome trebaju. Ona ih je kasnije dala sestri, ne govoreći mi. Nisam to pamtila kao poklon. Pamtila sam samo trenutak u kojem sam zatvorila kutiju jer nisam mogla više da gledam ono što nismo dočekali.
Sa sestrom sam se nekada posvađala upravo zato što je poslije mog gubitka izgovorila rečenicu koju nisam mogla da podnesem: „Imaćeš drugo dijete.“ U bolničkom hodniku rekla je da sada razumije koliko je to bilo surovo. Nije tražila da zbog njene nesreće izbrišem svoju. Prvi put se izvinila bez objašnjenja da je mislila dobro.
Mužu sam rekla da od sada želim istinu, čak i kad pretpostavlja da će me slomiti. Nismo riješili brak jednim razgovorom. Teško je bilo prihvatiti da me je štitio od odluke koju je trebalo da donesem sama. Ipak, naredne sedmice otišla sam sa sestrom na pregled. Ponijela sam vodu, sendviče i rezervnu kapu.
Dječak me sada zove tetka. Ne doživljavam ga kao zamjenu za bebu koju smo izgubili i nikada to neće biti. On je dijete koje ima svoje ime, svoje strahove i pravo da se igra i kad su odrasli zabrinuti. Staru kapu smo sklonile kada mu je postala mala. Ovog puta mogla sam sama da zatvorim kutiju, bez osjećaja da time nekoga napuštam.
