Pismo je počinjalo riječima: „Adnane, ako ovo ikad pročitaš, znaj da te nisam zaboravila.“ Prepoznala sam bakin rukopis. U nastavku je opisala dječaka od četiri godine, svog prvog unuka, kojeg je moja majka dobila prije nego što je upoznala mog oca. Poslije porodične svađe, njegov otac ga je odveo u drugi grad. Dogovor je bio da se vrati nakon ljeta. Nije se vratio.
Kad sam nazvala majku i izgovorila njegovo ime, dugo nije odgovorila. Zatim je rekla da nije umrla nijedna beba, kako sam u prvi mah pomislila, nego je postojao dječak koji je odrastao bez nje. Godinama su vodili spor oko viđanja. Nekoliko susreta je propalo, adrese su se mijenjale, a zatim je Adnan kao punoljetan čovjek odbio kontakt. Majka je zaključila da želi mir i prestala ga tražiti. Baka nije prestala pisati, ali nijedno pismo nije poslala.
Pitala sam zašto su mi govorili da sam jedinac. Majka je rekla da joj je bilo lakše odgovoriti na dječije pitanje tom jednom riječju nego objasniti cijelu priču. Godine su prošle, a ta kratka riječ postala je laž koju je bilo sve teže povući. Nisam je pokušala odmah utješiti. Rekla sam joj da nisam zaslužila odrastati u tuđoj tišini, a da Adnan možda nije znao ni da postojim.
Na dnu bakinog pisma bila je novija adresa i napomena da mu ne dolazimo nenajavljeno. Napisala sam mu kratku poruku: ko sam, kako sam saznala za njega i da ne očekujem odgovor. Poslala sam i fotografiju kutije, ali ne i sken pisma; ono je pripadalo njemu. Mjesec dana telefon je ćutao. Onda je stigla rečenica: „Znam za tebe. Baka mi je svake godine slala tvoju školsku fotografiju.“
To je bio pravi obrt. Baka je govorila majci da pisma ne šalje, ali je sama održavala tanku vezu između nas. Adnan nije htio odnos s majkom, ali je želio upoznati sestru kad budem dovoljno odrasla da odlučujem sama. Sastali smo se u malom kafiću. Donio je jednu moju fotografiju iz prvog razreda, a ja njemu dječiju cipelu. Nismo postali bliski u jednom popodnevu; prvi put smo barem mogli razgovarati bez tuđih odluka između nas.
