„…da se razvesti od njega.“
Te riječi su me presjekle. Rekao sam joj da ne donosi takvu odluku zbog mene, jer nisam želio da budem čovjek koji je rasturio porodicu vlastitog brata.
Ali ona je bila odlučna.
„Naš brak već dugo ne funkcioniše. Ti nisi razlog zbog kojeg odlazim, samo si mi pomogao da shvatim koliko sam nesrećna.“
Nekoliko nedjelja kasnije rekla je mom bratu da želi razvod. Nastao je haos. Porodica se podijelila, roditelji nisu mogli da vjeruju šta se događa, a brat je prestao da razgovara sa mnom iako između nas dvoje tada još ništa nije bilo.
Čekao sam skoro godinu dana nakon njihovog razvoda prije nego što sam pristao da pokušamo.
Nije bilo lako. Ljudi su pričali, rodbina nas je osuđivala, a najteže mi je bilo kada bih pogledao brata i vidio koliko ga sve boli.
Danas smo ona i ja u braku već osam godina. Njenu kćerku nikada nisam pokušavao da odvojim od njenog oca. Naprotiv, uvijek sam insistirao da imaju odnos.
A moj brat?
Godinama nismo razgovarali.
Sve do prošlog mjeseca, kada mi je neočekivano pozvonio telefon.
Bio je on.
Rekao je samo:
„Mislim da je vrijeme da sjednemo i razgovaramo kao braća.“
Poslije toliko godina, prvi put smo sjeli jedan naspram drugog bez svađe.
Neke stvari nikada ne mogu potpuno da se poprave, ali tog dana smo barem počeli.
