Nisam odmah ušao u dnevnu sobu. Stajao sam iza vrata i slušao kako otac govori nepoznatom čovjeku da ću se uskoro odseliti i da neće imati nikakvih problema. Kada je spomenuo da sam lijen i nezahvalan, noge su mi se odsjekle. Sedamnaest godina rada pretvorio je u jednu rečenicu.
Ušao sam i spustio ugovor na sto. Nepoznati čovjek bio je kupac radionice. Otac je pokušao da se nasmije i rekao da je sve učinio za moje dobro, jer me posao samo sputava. Pitao sam ga gdje je novac. Šutio je. Kupac nas je pogledao i otišao, očigledno shvativši da nije riječ o običnoj porodičnoj svađi.
Tek poslije dugog ćutanja otac je priznao da je dugovao ogromnu sumu novca zbog kockanja. Godinama mi je pričao da štedi za proširenje radionice, dok je zapravo uzimao pozajmice. Kada su mu povjerioci zaprijetili, odlučio je prodati sve. Mene nije pitao jer je znao da mu neću dati saglasnost.
Najviše me zaboljelo to što mi je rekao da sam dovoljno mlad da krenem ispočetka. Kao da godine provedene uz mašine nisu bile moj život. Spakovao sam nekoliko stvari i otišao kod prijatelja. Te noći prvi put nisam zaspao uz miris ulja i drveta iz očevog dvorišta.
Prijatelj me nagovorio da odnesem dokumentaciju pravniku. Provjerili smo šta sam zaista potpisao, kakav sam udio imao i da li postoje osnovi da osporim sporne radnje. U međuvremenu su me zvali stari mušterije. Nisu znali kome da povjere popravke jer je novi vlasnik planirao zatvoriti radionicu.
Počeo sam raditi u maloj iznajmljenoj garaži. Prvog dana pojavio se otac, poguren i umoran, s kutijom mog starog alata. Rekao je da nema pravo tražiti oproštaj. Uzeo sam kutiju, ali ga nisam pozvao unutra. Neke izdaje ne prekidaju ljubav prema roditelju. Samo zauvijek promijene granicu onoga što mu možeš vjerovati.
