tebe na prvom ultrazvuku. Bila si samo mala tačka na ekranu, ali srce ti je već kucalo. U tom trenutku shvatio sam da se ne opraštam samo od tvoje mame. Odlazio bih i od djeteta koje još nije imalo nikoga da ga štiti. Ostao sam jer sam to želio, ne zato što sam morao.“
Nisam znala šta da kažem. Godinama sam vjerovala da porodična ljubav dolazi sama od sebe, a sada sam saznala da je moj tata mene izabrao prije nego što sam se rodila. Ipak, jedno pitanje me proganjalo: ko je moj biološki otac i zašto nikada nije pokušao da me pronađe?
Mama mi je dala staru kutiju sa pismima. Rekla je da ih je čuvala dok ne budem spremna. Biološki otac je znao za mene, ali je otišao u inostranstvo i godinama slao samo kratka pisma bez povratne adrese. Posljednje je stiglo kada sam imala pet godina. U njemu je napisao da je teško bolestan i da ne traži oprost, već samo želi da znam njegovo ime.
Na dnu kutije pronašla sam novinski članak. Poginuo je spašavajući dječaka iz nabujale rijeke. Dječak kojeg je izvukao danas je bio ljekar u našem gradu. Kada sam ga pronašla, ispričao mi je da mu je nepoznati čovjek prije nego što ga je voda odnijela dao lančić i rekao: „Ako ikada pronađeš moju kćerku, reci joj da sam bar jednom uradio pravu stvar.“
Lančić je nosio moje ime. Vratila sam se kući i zagrlila tatu koji me odgojio. Tada sam shvatila da u životu nisam imala jednog oca manje. Imala sam dvojicu ljudi koji su, svaki na svoj način, pokušali da me sačuvaju.
