Majka je stigla prije podne, bez kaputa, kao da je izašla iz kuće u pola razgovora. Nije htjela prići bunaru. Sa kapije je gledala mokre tragove, a onda me pitala sjećam li se djevojčice koja me u djetinjstvu zvala da se igramo iza kuće. Rekla sam da sam mislila da sam je sanjala.
Imala sam osam godina kada smo ovdje proveli ljeto kod rođaka. Jednog dana nestala sam na nekoliko sati. Majka je tvrdila da su me pronašli na putu, ali sada je priznala da me izvukla iz bunara. Nisam bila povrijeđena, niti mokra. U rukama sam držala telefon koji tada u našoj porodici niko nije imao.
Prepoznala sam ga tek godinama kasnije, kada sam dobila isti model. Majka je taj prvi sakrila, a mene odvela iz sela i više se nismo vratile. Rekla je da sam poslije bunara govorila o događajima koji se još nisu desili. S vremenom sam prestala, a ona je sebe uvjerila da sam sve negdje čula.
Muž je stajao pored nas i tražio obično objašnjenje. Onda je iz bunara ponovo zazvonilo. Na ekranu njegovog telefona pojavio se moj broj, iako je moj mobilni bio ugašen u majčinoj torbi. Kad se javio, čuli smo mene kako plačem: „Nemojte joj dati da me opet odvede. Ovdje sam još.“
Majka je zakoračila unazad i priznala posljednji dio. Kada me izvukla, iz dubine je još čula moje dozivanje. Na rubu bunara stajala sam ja, a sa dna sam molila da se vrati. Uzela je dijete koje je mogla dotaći i pobjegla. „Svih ovih godina gledam te i pokušavam da ne pitam“, rekla je kroz suze.
Otišli smo istog dana. Kuću nismo ponudili na prodaju, jer nisam mogla nekoga drugog poslati tamo bez objašnjenja. Majka od tada spava sa uključenim svjetlom. Ja pokušavam prizvati uspomene prije osme godine, ali svaka počinje njenim glasom koji mi govori kako je bilo. Juče sam u kupatilu našla sitan mokar otisak, iako djece nemamo. Pored njega moj telefon, sa porukom: „Sad je red da ti izabereš.“ Biste li se vratili da saznate koga je majka zaista izvukla?
