Majka je otvorila požutjelu kovertu i počela čitati. Otac je napisao da ne želi da se njegova smrt pretvori u svađu oko imovine. Znao je da će stric prvi pitati za kuću, zato je ostavio objašnjenje koje niko od nas nije očekivao. Na početku pisma stajalo je samo: „Brate, sjećaš li se zime kada smo ostali bez roditelja?“
U nastavku je opisao kako je kao dječak napustio školu da bi radio i izdržavao mlađeg brata. Plaćao mu je knjige, stanovanje i kasnije prve poslovne korake. Nikada mu nije tražio da vrati ni dinar. Čak je i kuću, zbog koje je stric toliko vikao, podigao na placu koji je sam kupio.
Stric je rekao da su to stare priče i da nema smisla otvarati prošlost. Majka je nastavila čitati. U pismu je pisalo da je otac posljednjih mjeseci znao koliko je bolestan, ali da je od brata tražio samo jedno: da nas, kad njega više ne bude, ne ostavi same. Stric je tada obećao da će brinuti o nama.
„A ti si prvo pitao za testament“, rekla je majka. Nije vikala. Upravo zato su njene riječi bile teže od svake svađe. Stric je pogledao prema vratima. Tada sam shvatila da on nije želio kuću jer mu je potrebna, nego zato što nije mogao podnijeti da je moj otac nešto ostavio nama.
Posljednja stranica donijela je još jedno iznenađenje. Otac je napisao da stricu oprašta sav novac koji mu je godinama pozajmljivao, ali da kuću ostavlja meni i majci. Nije priložio račune, nije tražio osvetu. Samo je želio da se zna istina. Stric je sjeo i zaplakao, prvi put otkako je došao.
Ne znam da li je plakao za bratom ili zbog vlastitog stida. Na sahrani je djelovao kao čovjek bez osjećanja, ali naredne sedmice je došao i donio očevu staru fotografiju koju je godinama čuvao. Majka ga je pustila da uđe. Ja još nisam spremna oprostiti. Kako biste vi postupili prema takvom rođaku?
