Iza police stajala je limena kutija. U njoj nije bilo zlata ni novca, nego dokumenti o kući, nekoliko računa i pismo koje je otac napisao za mene i sestru. Sjela sam na pod i otvorila ga drhtavim rukama.
Otac je objasnio da je kuću godinama ranije prebacio na obje kćerke, svakoj po polovinu. Dokumente je sklonio jer je želio da budu na sigurnom. U pismu je napisao i da sestra posljednjih mjeseci brine o njemu, ali da to ne mijenja njegovu želju da nas dvije razgovaramo pošteno.
S dokumentima sam otišla kod sestre. Isprva je rekla da sam ih sigurno našla slučajno i da je kuća njena jer je ona ostala uz oca. Priznala sam joj da joj dugujem zahvalnost za vrijeme i trud, ali sam je pitala zašto me nije pustila da učestvujem.
Tada je zaplakala. Rekla je da je otac često tražio da me pozove, ali se ona plašila da ću ga odvesti sebi i da će ostati sama. Njena ljubomora pretvorila se u optužbe, a meni je svaku posjetu činila toliko teškom da sam dolazila sve rjeđe.
Nisam joj mogla odmah oprostiti propuštene dane s ocem. Ipak, predložila sam da zajedno pregledamo račune za njegovo liječenje i podijelimo razumne troškove. Za vlasništvo smo potražile stručni savjet, kako ne bismo ponovo odlučivale na osnovu pretpostavki.
Kuću nismo odmah prodale. Ostavile smo sebi vrijeme da odlučimo šta s njom, a sestra mi je prvi put ispričala kako su izgledali očevi posljednji mjeseci. Žao mi je što je istina došla tek poslije sahrane. Biste li mogli oprostiti sestri?
