Dok danas mnogi pepeo iz peći ili roštilja odmah bacaju, nekada je imao posebno mjesto u gotovo svakom domaćinstvu. Nije završavao u otpadu čim se ohladi, već se pažljivo skupljao i čuvao u metalnim kantama ili starim drvenim sanducima.
Razlog nije bila štednja, već iskustvo.
Ljudi koji su mnogo vremena provodili u bašti znali su da pepeo može imati različite namjene, ali samo ako potiče od čistog, neobrađenog drveta. Zato se nije koristio pepeo nastao sagorijevanjem lakiranog ili hemijski tretiranog materijala.
Osim u bašti, pepeo je nekada služio i u domaćinstvu. Koristio se za pripremu domaćih sredstava za čišćenje, posipanje zaleđenih staza tokom zime ili kao dodatak na mjestima gdje je bilo previše vlage.
Tek kada bi došlo proljeće, odlučivalo se gdje će završiti ono što je ostalo od zime.
Zanimljivo je da su naši stari rijetko radili bilo šta napamet. Prvo bi pogledali kakvo je zemljište, kakvo je vrijeme i šta planiraju saditi. Tek tada bi odlučili da li će pepeo negdje koristiti ili će ga ostaviti za neku drugu namjenu.
Danas mnogi ponovo otkrivaju ovakve stare navike, ali uz mnogo više opreza. Sve češće se naglašava da nije svako zemljište isto i da se prije bilo kakve primjene treba informisati o potrebama biljaka i stanju zemlje.
Ono što je zanimljivo jeste da se gotovo svaki predmet u nekadašnjim domaćinstvima pokušavao iskoristiti do kraja. Malo toga se bacalo bez razmišljanja, jer se vjerovalo da gotovo sve može dobiti novu svrhu.
Možda upravo u tome leži najveća razlika između nekadašnjeg i današnjeg načina života. Ljudi su pažljivije posmatrali prirodu, manje žurili i trudili se da iskoriste ono što već imaju.
Ponekad stari običaji nisu zanimljivi zato što su neobični, već zato što nas podsjećaju koliko su naši preci bili snalažljivi i koliko su dobro poznavali prirodu koja ih je okruživala.
Da li se i u vašoj kući nekada čuvao pepeo poslije loženja ili ste prvi put čuli za ovu staru naviku?
