Napravio sam djevojci palačinke, a njena reakcija me je toliko povrijedila da sam izašao iz vlastitog stana – kada sam se vratio, zatekao sam nešto što nisam očekivao
Moja djevojka i ja smo bili zajedno nešto više od godinu dana. Nismo živjeli zajedno, ali je često dolazila kod mene, posebno vikendom. Uglavnom sam ja kuhao, jer to volim, a ona bi se šalila da se kod mene osjeća kao u restoranu.
Te večeri smo gledali film. Rekla je da joj se jede nešto slatko.
Pitao sam je da li hoće palačinke.
Rekla je:
„Može.“
Ustao sam i napravio tijesto. Ispekao sam nekoliko palačinki, namazao ih eurokremom, dodao mljevenu plazmu, isjekao bananu i sa strane stavio kuglu sladoleda.
Baš sam se potrudio da izgleda lijepo.
Odnesem joj tanjir, stavim ga ispred nje, a ona pogleda i kaže:
„Ja ne volim palačinke ako nisu sa Nutellom.“
Mislio sam da se šali.
„Pa ovo je isto čokoladni krem“, rekao sam.
Ona je odmahnula glavom.
„Nije isto. Ja ovo stvarno ne mogu da jedem.“
Ne znam zašto me je to toliko pogodilo.
Možda zato što sam tog dana radio cijeli dan, možda zato što sam se baš potrudio, a možda zato što to nije bio prvi put da sam imao osjećaj da ništa što uradim nije dovoljno dobro.
Uzeo sam tanjir, bacio palačinke u smeće i obukao jaknu.
Ona me je pogledala i rekla:
„Sad se ljutiš zbog palačinki?“
Nisam odgovorio.
Izašao sam iz stana i poslao joj poruku:
„Kad kreneš kući, zaključaj i ostavi ključ u sandučetu.“
Sjeo sam u auto i vozio se bez cilja skoro sat vremena.
Kada sam se malo smirio, shvatio sam da sam možda pretjerao. Nije problem u Nutelli. Problem je bio što smo se posljednjih mjeseci stalno prepirali oko sitnica.
Ona bi kritikovala kako se oblačim, kako uređujem stan, šta kupujem, gdje idemo, čak i kako pravim kafu.
Ja bih uglavnom ćutao.
Te palačinke su samo bile posljednja kap.
Kada sam se vratio pred zgradu, očekivao sam da je otišla.
Pogledao sam u sanduče.
Ključa nije bilo.
Otključao sam vrata i ušao.
Svjetlo u kuhinji je bilo upaljeno.
Na stolu je stajao novi tanjir palačinki.
A pored njega tegla Nutelle.
Ona je sjedila za stolom.
Nije bila ljuta.
Vidjelo se da je plakala.
„Kupila sam Nutellu“, rekla je.
Samo sam je pogledao.
„Nije stvar u Nutelli“, odgovorio sam.
Klimnula je.
„Znam.“
Rekla mi je da je, nakon što sam izašao, prvo bila bijesna. Htjela je da ode kući i da mi se više ne javi.
Ali dok je skupljala stvari, pogledala je u kantu i vidjela palačinke koje sam bacio.
Tada joj je, kako kaže, prvi put palo na pamet koliko često omalovažava stvari koje uradim za nju.
„Nisam razmišljala kako to zvuči“, rekla je. „Navikla sam da uvijek kažem šta mi smeta.“
Otišla je do prodavnice, kupila Nutellu, vratila se i sama pokušala napraviti palačinke.
Bile su debele, neke izgorele, neke sirove.
Počeo sam da se smijem.
Prvi put te večeri nasmijala se i ona.
Ali onda smo ozbiljno razgovarali.
Rekao sam joj da nije problem što joj se nešto ne sviđa. Problem je način na koji to kaže i osjećaj koji imam posljednjih mjeseci – kao da se moj trud podrazumijeva, a svaka greška se primjećuje.
Ona mi je rekla da ni ona nije shvatala koliko se takvih sitnica nakupilo.
Te večeri nismo riješili sve.
Ali smo prvi put razgovarali bez nadvikivanja.
Na kraju smo pojeli njene katastrofalne palačinke sa Nutellom.
I danas, kada neko pita zašto smo se skoro rastali, oboje se nasmijemo.
Kažemo:
„Zbog palačinki.“
Ali oboje znamo da nikada nije bilo samo zbog palačinki.
