Kada mi je rekla da će, htio ja to ili ne, sve promijeniti, znao sam da više ne možemo glumiti da među nama ništa ne postoji. Mjesecima sam izbjegavao svaki razgovor o tome jer sam osjećao ogromnu krivicu prema bratu, iako njihov brak već dugo nije bio ono što je nekada bio. Najviše me boljelo što je u cijeloj priči bila i njihova kćerka, djevojčica koja me je odmalena zvala stricem i kojoj nisam želio srušiti porodicu.
Jedne večeri došla je kod mene potpuno odlučna. Rekla je da je bratu već priznala da se zaljubila u mene. Ostao sam bez riječi. Očekivao sam svađu, prijetnje i potpuni prekid odnosa, ali dogodilo se nešto sasvim drugo. Brat me je sutradan pozvao na kafu. Sjedio je nasuprot mene mirno, gotovo hladno, i rekao da je već dugo znao da se njihov brak raspada. Nije me optužio da sam mu oteo ženu, ali me je zamolio samo jedno: da nikada ne dopustim da njegova kćerka pomisli da ju je otac napustio zbog mene.
To obećanje mi je bilo važnije od svega. Nakon razvoda dugo nismo živjeli zajedno. Pustili smo da prođe vrijeme, da se emocije smire i da se djevojčica navikne na novu situaciju. Tek poslije skoro godinu dana započeli smo zajednički život.
Ali pravi obrt došao je mnogo kasnije. Jednog dana brat mi je priznao da je on prvi shvatio šta se događa između nas i da je upravo zato počeo gurati ženu da otvoreno razgovara sa mnom. Rekao je: „Znao sam da je više ne mogu učiniti sretnom. A vidio sam kako te gleda.“ Tada sam prvi put shvatio da priča koju sam godinama doživljavao kao izdaju možda uopšte nije bila onakva kakvom sam je zamišljao.
