U svesci je pisalo: „Jednoj sam dala novac. Drugoj sam dala zadatak da me sačuva. Obje misle da sam izabrala onu drugu.” Sjedila sam na podu mamine kuhinje i čitala tu rečenicu nekoliko puta. Uplata na moj račun zaista je bila njena. Nisam je tražila i nisam znala da je stigla, jer sam taj račun godinama koristila samo za štednju koju gotovo nikad nisam provjeravala.
Mama je zapisala da mi je taj novac vratila za kiriju koju sam joj mjesecima plaćala dok je čekala operaciju. Nije željela da sestra zna koliko smo teško sastavljale kraj s krajem. Sestra je, s druge strane, svaki dan vozila mamu na preglede, mijenjala smjene na poslu i sjedila s njom noćima. Mama je strahovala da će svaka od nas pomisliti da je drugoj zahvalnija. Umjesto da nam kaže istinu, pokušala je potajno „izravnati” dugove koje nijedna nije brojala.
Nazvala sam sestru i zamolila je da dođe. Stavila sam pred nju svesku, izvode i račun za liječenje koji je mama ipak uspjela platiti iz druge ušteđevine. Sestra je dugo ćutala. Potom je priznala da je bankovni izvod našla na dan kad je doktor rekao da se mamino stanje pogoršalo. Trebao joj je neko na koga će biti ljuta. Ja nisam bila tamo kad je čula vijest, pa sam joj izgledala kao najlakši krivac.
Rekla sam joj da razumijem bijes, ali da ne može pred rodbinom reći da sam mami uskratila liječenje i onda očekivati da sve prođe kao obična svađa. Sutradan je pozvala iste ljude i ispravila ono što je rekla. Nije to učinila savršeno, niti je time nestala povreda. Ipak, prvi put je jasno izgovorila da mama nije umrla zato što je jedna od nas uzela novac.
Na posljednjoj stranici sveske mama je zapisala dvije sitnice: da ja uvijek donesem njene omiljene mandarine i da sestra nikad ne ode dok ona ne zaspi. Plakale smo zbog toga, jer smo obje toliko gledale u izvod da smo zaboravile šta je mama zaista primjećivala. Novac sam podijelila sa sestrom i dio smo dale odjeljenju koje je brinulo o mami. Nismo dijelile zasluge. Samo smo ponovo počele jedna drugoj donositi mandarine.
